Bijela panika | Vesna Biga

I TO REĆI

treba dovesti planinu za ruku, kao što se prijatelj
jedanput ili dvaput u životu, dugim putem, dovede
pred kuću, sa crnim povezom preko očiju,
a onda se taj povez skine kako bi se planina mogla
posjesti u vidokrug, koji se ogleda u vodama jezera,
a sav je od trava i od medonosnih polja sačinjen,
tek tada treba blago kucnuti o drvo, da se probudi drvo,
da se grana prometne u zmiju, da se ta zmija prizove
pod košulju i bez straha položi u njedra,
reći joj samo – mirna, kao što se govori psu, reći to tiho,
upola glasa, i ponavljati ovu riječ sve dok se rubovi
planine i jezera ne poklope s rubovima ove riječi i
dok se ova riječ ne pretvori u kuću, kojoj je najbolje prići
dugim putem, sa crnim povezom na očima, a mirna,
i onda tako mirna iznjedriti sve ono što će se od srca
priviti na jezik, sve ono što čeka u ovom vidokrugu
da sebe očuje i progovori onako kako se kazivalo onda
kad su oči sve još vidjele, a oznojene ruke još mnogo toga
mogle učiniti, mogle su uzbrati plavu strelicu iz cvjetnog
tobolca, prinijeti je ustima i onda sisati u slast,
znoj je tada bio sladak kao šećer a opor kao trava, i to reći