Bijela panika | Vesna Biga

TRAG

gledaš pticu koja uzlijeće kao da sve zna,
gledaš mladića koji odlučno otvara vrata
i ulazi u dućan kao da zna što ga tamo čeka
i kojim će pokretom otvoriti ta ista vrata
kad bude izlazio s vrećicom u ruci,
gledaš semafor koji trepće i mijenja boju,
gledaš jahače dana koji pred njim stoje,
a onda poslušno kaskaju na leđima zebre,
pazeći da održe korak unutar zadanih crta,
gledaš ženu koja sjedi na klupi ukočena
pogleda, kao da je već vidjela ono što se
može vidjeti, gledaš sve to i čini ti se da
ovi ljudi do u tančine znaju vlastitu putanju
i trag koji će ostaviti, sve znaju,
ali nitko da odstupi i oda se skrivenoj sili,
nitko da uloži dovoljno napora i iziđe iz kruga,
odupre se težini zemlje i preda lebdenju,
kao da su svi posjednuti istom dušom,
onom koja se protivi svakom iskoraku,
čak i jedan samoubojica, s one već strane
ogledala, kao da ni on ne zna drukčije,
pomiren je s tim da će se napustiti i ostaviti
iza sebe tijelo, kao da ne zna kud bi s njim,
njemu je dovoljno da se prije bijega ispriča
vlastitome tijelu što će ga odbaciti,
kao što se baca šuplja vrećica,
i što će potom isto to tijelo prevrtati tuđi prsti,
oni koji uklanjaju tragove,
mrtav se čovjek ne može oduprijeti poslu
koji će uslijediti, prstima koji čiste tragove
i već znaju kako se to radi, a netko i to mora
uraditi, kad već svi ostavljaju tragove,
netko mora pospremiti vrećice i tijela, mora
napraviti mjesta za onog koji će izići iz dućana,
za ženu koja je sve već vidjela,
za one koji će čekati na semaforu,
netko ove poslove radi neprestano,
kad se već nije rodio onaj koji lebdi,
onaj koji iza sebe ne ostavlja trag