Bijela panika | Vesna Biga

U HODU SLIKOVNICOM

u hodu, iz koraka u korak, prestaješ dijeliti stvari
na ove tu i one tamo,
krenut ćeš od točke iz koje će se roditi daljina,
a to je ovaj izlog pred kojim si se obrela,
i stići ćeš do druge točke, tako će to biti, premda
u ovom trenutku stojiš i buljiš u robu iza stakla,
pitajući se pritom zašto si baš tu zastala
i što će tu tvoj pogled, možda će tamo, u daljini,
nekakav stup postati tvoja nova točka,
ili tramvajska stanica, prolaziš pored raznih
nedoumica koje se rađaju usput,
kao pored izloga s haljinama,
odijevaš se u razna pitanja, vidiš maramu, ovratnik
i rukavice, gledaš ih tako kao da si potrebna ovim
stvarima, i još mnogim stvarima, kao da je ispred tebe
nedogled, ako nemaš točku kojoj se vraćaš,
nigdje nisi putovala, tako su te učili,
ako je tebi jedno te isto stajati pred izlogom ili
na stanici, znaš li ti gdje se u stvari nalaziš,
to pitaj sebe, možda se ti nigdje i ne nalaziš,
možda stojiš u mjestu i samo očima pratiš obrise
svoje sjenke, ako je tako, onda tebi nije svejedno
da li vani pada kiša ili sunce sija,
jer ti šetaš slikovnicom i vjeruješ da će stvari pokazati
svoje rubove i boju, ako već računaju na tebe, takvi si,
ti od vjetra čekaš da ti donese miris mora u zraku,
jer ti moraš disati punim plućima, tako su te učili,
kao da je sve što ti još predstoji samo nekakav zadatak