Bijela panika | Vesna Biga

MUŠICE SE SMIRUJU U ZORU

mušice se smiruju u zoru, i evo, u sedam sati i dvije minute
nijedne nema u zraku, od njihovog kovitlaca što je ostalo,
od noćne pomame – tek tanke usnule trake, od crnog leptira,
baršunasti trokut na zidu i nigdje uzleta, nigdje zuja u zraku
da se na krilima pronese, cvijeću da poleti, a cvijeće,
cvijeće ionako miruje i po svom običaju šuti,
cvijeće je na oprezu pred silama sobe, a uprkos tome pušta
da mu listovi rastu, oni rastu bešumnim, nevidljivim pokretima,
sitnijim od svake sekunde koja se prostire između dvije recke
na satu, od tuđeg prisustva listovi se kriju iza vlastite sporosti
i čine se nepomični poput stvari, umrtvljeni svitanjem
baš kao mušice u sobi, koje u ovo doba počivaju na stropu,
iza ormara i u vezenom lišću zavjese i tek se poneka zanese i
u prezelenu sleti travu na palucavom ekranu televizora,
tu ona iščekuje, bez pokreta, prikovana iglicama svjetlosti,
da se oglasi ptica u krošnji naslikanog stabla i da se prozor ekrana
na koncu preporodi, u ovo se doba putanjama oka kreću samo
škare kazaljki na satu, samo one putuju bez prestanka i
vrijeme pod njima sekunduje dok trepneš, ono minutuje krvotokom
i satuje satima, vrijeme se gomila i kopni onako kako netko,
osuđen na počinak između dvije kazaljke, kopni s glavom na jastuku,
zbrajajući laticama irisa, godovima zjenica iglice nadolazeće svjetlosti,
taj iščekuje jutarnju rasanicu s budilicom pored uzglavlja,
i da po jutru bude dan