Bijela panika | Vesna Biga

DAN ODBIJA DA ODRASTE

počneš iz bilo koje točke i tijelo je već u pogonu,
pitaš se samo kako se to dogodilo, kako si se usudila
zakoračiti, umiti se, upaliti tv-kutiju,
nisi morala prozivati stvar po stvar,
davati uputstva kapcima, okretima glave, koracima,
stvari si prepustila prstima, bez prisjećanja na imena,
i pratila poizdalje kako ruke barataju kvakom,
žlicom, viljuškom, poslije toga mogla si obući kaput,
obuti cipele i na koncu zaviriti u ogledalo,
a tu već dan postaje dječji, odbija da odraste,
soba ga zove iz ogledala, nudi mu igru skrivača,
kao da želi biti dan u sobi, a ne dan na ulici, dječja posla,
ionako hodaš uz i niz stepenice s lakoćom djeteta
koje crta kuću i na njoj prozore i vrata, tu nema tajne
koja izmiče tijelu, nema je u sobama koje rastu u ogledalu,
nema na ulici dok prolaziš pored robnih kuća i dućana,
pored banke i novinskog kioska, tu nema mjesta
na kojem bi se netko mogao zaista sakriti,
niti ima prostora za čuđenje, uokolo crveni trokuti pice,
plava slova nad ulazom u banku, čokolada u izlogu
dućana i dan ponovo odbija da odraste, tebi se smije
dok pružaš novac prodavaču i uzimaš od njega sitniš,
baš jako ti se smije na sve to što radiš, ali nećeš popustiti
smijehu bez kakvog takvog sugovornika,
samo ćeš zakolutati očima dok otvaraš novine i
praviš se da čitaš između redova, a opet ti se smije,
kao da sve znaš i čudiš se samo onoj prvoj točki
od koje je dan počeo, a mišići tijela odmah zaigrali svoje,
kao da baš oni kolo vode dok odlaziš od kuće i
vraćaš se kući, prateći tragove odlazaka, dolazaka,
tko bi svaki dan učio gdje mu je kuća i na kući prozori i
vrata, i što su to kvake, hodnici, ogledala,
a nigdje prostora za čuđenje ili za igru skrivača, tolike sobe,
ulice i kuće, a u tebi smijeh bez ijednog sugovornika,
dan kao i svaki drugi, a odbija da odraste