Bijela panika | Vesna Biga

ŽIVOTINJA IZA KAPAKA

kad sam zatvorila oči, uskrsla mi je iza kapaka
i hitro optrčala zaravan, koju sam istoga časa
za nju stvorila, onda se nakratko zaletjela do ruba
šume, kojom sam omeđila zaravan, pa opet ukrug,
kao da je prostor kojim trči za nju premalen
i ja sam joj onda dala veću zaravan,
ali to je nije smirilo, trčala je bez predaha i nabirala
zavjesu mojih kapaka, kao da samu sebe mora uloviti,
mahala je pritom repom, kao da mi se veseli i
pokazivala zube, kao da bi me najradije ugrizla,
a ja nisam znala koja je,
samo sam vidjela da je preda mnom životinja u trku
i da se ta životinja čak uspijeva od mene i sakriti,
iza grma koji sam na rubu šume za nju posadila,
ali ubrzo bi ponovo iskočila i potrčala ukrug,
kao da nešto drugo traži od mene sva tako žustra,
nešto bez čega ne kani stati, možda rupu u zemlji, crva
ili vodu, i ja sam joj onda dala komad rijeke, dubok,
za slučaj da dobije škrge, i još komad neba, visok,
ako joj izbiju krila iza mojih kapaka,
vodu i nebo sam joj dala, ali ona se nije ni osvrnula
na poklonjenu rijeku, nije podizala glavu nebu
niti potražila crva na obali, umjesto toga čula sam
kako je pod njenim pandžama zašuškalo lišće,
kad je na trenutak zastala,
i čula sam kako je pojela puža, roštila je kućica
u mojim ušima, a ja se ne sjećam da sam joj dala puža,
znam samo da sam joj mnogo toga još mogla pružiti,
ali nije tražila onako kako se traži iza tuđih kapaka,
kad je pojela puža, opet je potrčala ukrug,
najradije i samo ukrug, ne ispuštajući ni glasa,
kao da hoće od mene nešto što nije tu,
nešto s one druge strane zavjese od mojih kapaka