Bijela panika | Vesna Biga

DJEČJA SOBA

kad se po prvi put izvrate stvari u tvojoj dječjoj sobi,
i kad ti pokažu lice koje ne poznaš,
iskušava te noćna voda, kad se pomami, ova voda
ponese, iz neke ptičje perspektive, sve one kocke
od kojih si pravila kuće, brodove, mostove,
kad te zagluhne i kad ti zapahne nosnice takva voda,
tonu tvoji anđeli, napuštaju te dječje stvari
i ti više nemaš što čuti kap na kap,
kad se urote tvoje stvari nemaš što čekati u mraku
ove vode, čekanje ionako ne daje od sebe miris,
radije se razbija u paramparčad, radije vodenim žigom,
pero po pero, odnosi krila anđela,
tako radi ova voda sve dok ne popije svaki pogled
odozgo i dok ne podavi sve tvoje igračke,
onda pušta škrge u podzemnim sobama i tvrđavama
od pijeska, tu ona upravlja repovima drevnih riba i
crnim čeljustima nemani,
u utrobu ove vode stanu sve stvari koje si imala,
tu zna biti prostrano kao u najvećoj dječjoj sobi,
kao u posteljici tek začetoga zrenja, u kapi čistog čekanja,
tu se može, po prvi put,
u zrnu pijeska, kao u najsitnijoj čestici vremena,
odsanjati stvar po stvar