Bijela panika | Vesna Biga

OBLAK ISPOD TEPIHA, STRANAC PRED VRATIMA

vidjela sam na nebu oblak koji se kretao natraške
i pogledom ga nježno prenijela u sobu,
a on mi je u trenu ispao iz oka i kliznuo pod tepih,
kao da će tamo, među mrvama, koncima i pepelom
nastaviti putovanje, ovaj oblak, a ono lice čovjeka,
koje sam ugledala kroz okno u vratima,
njega sam čvrsto uplela u paučinu od krvnih žilica i
šarenice, zabranjujući oku da ga ispusti,
kako ne bi puznulo pod tepih, ostavljajući malo vlage
u kutu oka, nalik tragovima oblaka i tragovima cipela
onoga koji je stajao pred vratima i pritiskao zvono,
a ja mu nisam otvarala, niti sam njegovo hljebno lice
treptajima uranjala u tamu iza kapaka,
gledala sam ja netremice u to lice koje je raslo
preda mnom kao kruh u zdjeli okna,
s nabujalim pupkom oka po sredini, lice stranca,
koji je na koncu podigao prst s poludjelog zvona i
usitnjavao se koračajući natraške,
kao onaj koji zna da ga gledam, a neću otvoriti,
kao onaj koji se boji okrenuti mi leđa,
umišljajući da se licem štiti, ili je to samo bio netko
prepristojan na odlasku, takva budu neželjena lica,
okačena o nečiji pogled, kad se na koncu opsjete
da su u kući ogledala, s one druge strane,
i kad se odluče skinuti s tuđih očiju,
uviđajući da ni vlastito lice, koje nude kroz okno,
ne mogu sagledati, kamoli ga ponuditi nepoznatom
oku, a daju ga tako olako na gledanje,
olako razvlače usta u osmijeh, zatežući užad bora na čelu,
baš kao jedriličar pod nebeskim svodom,
koji sluti nešto kroz okno među oblacima,
kostriješi mu se dlaka dok priziva šesto čulo i
dok ga sidri pod kosmati zaklon tjemena, kao pod tepih