Bijela panika | Vesna Biga

ODSANJANO S GREŠKOM

Vidjela sam, u samo svitanje, stablo, konja i jezero.
Vidjela sam i čamac kako pluta uz drugu obalu,
ali nisam znala kakav je to čamac, iz kojeg vremena,
pa sam ga u nekoliko koraka izbacila iz vidokruga.
Nestao je baš kao i ptica, kojoj je bilo tijesno
u mojim zjenicama. Otperjala je hitro nebom,
zajedno s dva oblaka koja su naviještala dolazak
kišne slike, dok su stablo, konj i jezero bili pravi darovi
od kojih mi je bilo puno oko.
Oni su stajali pitomo na svome mjestu, odišući starinom
i čistim spokojem na koji sam se mogla osloniti,
kao da mi se odjednom posrećilo.
Biva tako kad u pravom trenutku podigneš kapke
i onda ne znaš više u kojem si dobu.
To se dogodilo i drevnim ljudima kad su banuli
kroz vremensku rupu pa su, užasnuti, morali pretvoriti
vlak u željeznu beštiju, ali su zato mjesec prepoznali
odmah i bili su radosni kad su ugledali stablo, konja i
jezero, kao što je i mene razgalila blagost ovog prizora,
koji bi zadugo ostao nepomućen preda mnom
da moje nezasitne oči, a kakve inače, nisu potražile
uokolo još nešto što bi stalo u ovaj vidokrug,
a pripada dalekom pamćenju, i u sam cik zore ja sam
ubacila još malko pijeska i trave u ovu sliku.
Trava je, onako odoka i poizdalje, izgledala bezazleno,
ali izbliza, i kad sam je pažljivije pročešljala pogledom,
u njoj sam ugledala bocu na kojoj je pisalo ginger ale.
Moja su usta odmah kliknula jedno ups.
Sišlo je to sa samog vrška jezika, kao da ga je netko
iz tuđeg grla pustio, umjesto da stigne odozdo,
iz utrobe i bedrenih mišića.
A i bio je nekako beskrvan i tup taj usklik,
kao nož izvan upotrebe, koji je već dao svoje,
i odjednom preda mnom više nije bila ona trava
za kojom sam tragala, niti je to bilo ono stablo,
ono jezero i onaj konj. Nijedna od tih riječi više nije
izlazila na moja usta kako valja,
a ni najbljeđega mjeseca tamo gore, da mi se bar on
nađe pa da se na njega oslonim!
I što sam onda drugo mogla nego da se skrušeno
poklonim nebu i da se izdajničkim vrškom svoga jezika
pomolim oblacima za malo kiše, koje je uvijek bilo,
koje će kad-tad biti!