Bijela panika | Vesna Biga

MEZZO

u snu se javila ta želja da budem na svom mjestu, čovjek
na svom mjestu, ali to mjesto nisam mogla pronaći,
bila sam sebi daleka u tome snu, kao netko s one strane
tko sebi izmiče i ne želi mi prići,
ili kao da sam se u tuđem snu zatekla i mogu se izbaviti
samo buđenjem, kojim se i objelodanilo ujutro
i tek kad su mi se otvorile oči, da je to bio moj san i
moja a ne tuđa želja, i da se ta želja ne može dosegnuti
snom, i u sanduku kreveta, a niti gledanjem kroz prozor,
ili gimnastikom, koja slijedi nakon ustajanja,
ove radnje mogao je izvesti bilo tko, poslije bilo kakvog sna,
a ovaj je san nešto drugo očekivao od mene,
za početak tražio je da napravim samo nekoliko koraka,
tek toliko da se nađem na onom mjestu koje je u sredini sobe,
na tom sam mjestu izgledala kao čovjek spreman na sve,
čovjek koji odmjerava prije odluke ono što se nadomak oka
nudi pokretima, a nadomak oka počivale su stvari,
one su bile te koje se nude, sve same stvari, i uz njih nešto
cvijeća na prozoru, koje se uzdizalo iz glinenih posuda,
kao da čeka muziku, za razliku od stvari koje ništa nisu čekale,
samo su bile tu, stvari, i to me ponukalo da priđem televizoru
i uključim kanal Mezzo, na ekranu je odmah zapjevao mladi
Farinelli, glasom koji se probijao do samog korijena biljke,
toliko je bio svrdlav i prodoran, ali cvijeće je i dalje mirovalo,
ni jedan jedini list nije zadrhtao, niti je pokazao nekakav osjećaj,
premda je u novinama pisalo da cvijeću treba svaki dan pružiti
malo muzike, ovo moje cvijeće nije pokazivalo da li čuje
ili ne čuje pjevača i ja nisam znala što još da za njega učinim
pa sam napunila bocu vodom i malko zalila zemlju,
cvijeće je popilo vodu šutke, kao da nema kud,
tako da i dalje nisam znala kako mu je i što osjeća,
niti sam znala kako se ja osjećam
i na kojem se točno mjestu nalazim poslije buđenja