Bijela panika | Vesna Biga

KAO ONI KOJI SU, KAO ONI KOJI ĆE

da mi je čist i prazan komad neba, bez doziva odozdo,
odziva odozgo, nebo barem na trenutak bestjelesno,
da mi je, ali mi nije, kao da nema takvog,
netko uvijek kaže Ptica i ja odmah vidim Pticu,
i čujem kako nepozvani jezik kroz mene prolijeće,
čujem Oblak i odmah znam što je to,
i bude mi teško slušati Pticu na tome jeziku,
gledati njegove oblake i zvijezde, a slušam ove riječi
kao da se ne mogu zasititi, kao da ne mogu drukčije,
ja koja ni komad čistog neba od toga jezika ne mogu
sagledati, sasluhnuti po svome,
stoga šutim dok zvijezde preko trnja već nadiru odozdo
i nadiru odozgo u moja prenapučena usta,
u moja usta pozlaćena šutnjom, koja sebe vezuju u čvor,
kao da ne daju nebeskom na jezik,
tobože šutnje da im je ili bar nešto svoje, zlatousto izreći,
a vrijeme im je da nešto kažu, nešto moraju, osjećam to
pa ista usta vično razvezujem, kao tuđu vreću iz koje
kradem sitniš, sve same uzdahe, i još se lažno nakašljavam,
kao da ću zaista progovoriti, ali kojim riječima,
radije slušam sebe kako uzdišem predački,
svakojakim uzdisajima, kao oni koji su uzdisali prije mene,
kao oni koji će poslije mene uzdisati