Bijela panika | Vesna Biga

SREDSTVO PROTIV NAJDRAŽIH IGRAČAKA

odlučnost ruke može se svakog trenutka otposlati
na snop mikado štapića, nalik neponovljivom
savršenstvu pahulje, ili kocki od murano stakla,
koja obećava dobitak cvjetne livade i pregršt
mirisnih uzdaha u minuti,
odlučnost ruke može se upraviti i na fotografiju
s neke davne proslave, koja je zarobila snjeguljicu
i sedam njenih patuljaka, tri careva sina i jednu
zmijsku košuljicu, na zmijsku se košuljicu može
udariti raznim sredstvima, ako je tu volja ruke,
one koja se ne boji vatre, koja će vatru vodom,
koja će vodu žeđanjem i jezicima plamena,
a noćnu neman besanicom i krijesnicama jutra,
na sve se može voljom one ruke koja je spremna
razidati sve te venecije i cvjetne spomenare
od lego kockica, a nekad ih je pomno sastavljala,
ista ta ruka, koja se sad odlučila za pepeo i prah,
koja je voljna krenuti protiv nebrojenih uzdisaja i
svega onog što još uvijek podliježe vodi i vatri,
starom se oružju ne može oduprijeti nijedna kuća
lutaka, u kojoj se tkala čipka mikado štapića,
vještina uzdaha, vječita igra skrivača,
u kojoj je sazrijevao nauk svake školice i sve ono
što bi sad da se prometne, a tu je odvajkada,
nalik na glad, žeđ, san, na san i u njemu mamku
da se dosegne ono što je obećano,
da se stane licem u lice s vlastitim igračkama i
smjelo pogleda u njihove mliječne oči,
posebno u zjenicu one najdraže, nju treba zaskočiti
odlučno u skrivenom rukavcu čežnje,
a onda pravo za svilen gajtan sjećanja, sve poslije toga
ide lako i od ruke, samo od sebe sve dolazi na red