Bijela panika | Vesna Biga

ČOVJEK KOJI PREMJEŠTA SNIJEG

čovjek lopatom razgrće snijeg u polju i premješta ga
s jednog mjesta na drugo, on to radi ustrajno,
kao da je u igri iz koje se ne može van,
ne može se unutra, nalik čovjeku koji pretače ocean
u kamenu zdjelicu pored puste vode,
dok mu iza hladnih kapaka, raskršćima želja, putuju
žive srsi djetinjstva, kao na planeti smjelog princa,
koji očekuje da mu pustinja otvori vrata i
da mu ispod snijega i leda procvjeta ruža, da, prava ruža
da mu uskrsne, kao da je oživjela njegovim rukama,
priželjkuje li to ovaj čovjek, dok zagriza lopatom u led
i ne obraća pažnju na putnike koji uz njegovo polje prolaze,
je li mu ruža pred očima dok sa obrva otire pahulje,
sav uzdrhtao, nalik vrtlaru koji naćuljenih ušiju osluškuje
putanju soka u stabljici, nevidljivo tkanje lišća,
baršunasti uzlet latica, ili nalik čovjeku koji cestom prevozi
putnike s jednog mjesta na drugo, a nikad i sam putnik,
nikad i sam ruža, ruža nečija, on ima stotinu neznanaca
na duši i pita se što čeka te selce zaslijepljene bjelinom,
koji u isti mah i jednim te istim putem i dolaze i odlaze,
i što čeka ovog čovjeka u polju, hoće li on i ti koji putuju
vidjeti i prepoznati jedni druge u oku snježnoga prostora
i hoće li ugledati ove sokolove na stablima uz cestu,
koji tu miruju i savršenih očiju zure u prolaznike,
u čovjeka koji premješta snijeg, u bjelinu,
savršenih krila spremni da uzlete