Bijela panika | Vesna Biga

DA SRETNEM SEBE

da sretnem sebe u nekom djetetu, toliko godina poslije djetinjstva,
da li bih se prepoznala s radošću, da li bih u strahu ustuknula,
ili bi dijete bilo to koje je mene prepoznalo,
djeca umiju iznenada zapljeskati i reći – ja i ti, ti i ja, jedan i dva,
ne znam tko bi koga, da li bih ja nju ili bi ona mene prozrela,
ne znam ni kako bi se pogledale i što bi od nas moglo biti,
možda putujemo jedna drugoj, ja i ta djevojčica,
kojoj već vidim slutnju na licu, dok se smješkam i namigujem rođački,
zar ne čini tako stari bludnik dok nudi neke slatke, šarene stvari,
onako kako se mami zvjerčica u ruke-klopke i izvodi se eci, peci, pec,
ja sam mala vjeverica, a ti mali zec,
i ne znam čija bi to volja mogla biti, čija vještina zagrljaja,
moja ili njena, koja bi na trenutak zamijenila nam mjesta i
vjevericu u zeca prometnula, a ja u ti, i ti u ja, i jedan, i dva