Bijela panika | Vesna Biga

POKLONICI GORNJIH SVJETOVA

vidjela sam oblak lijepu Lukreciju i oficira sa pet zvjezdica,
konjanika srećenositelja i oblak hulju kako dobri oblak guta,
vidjela sam poštara s torbom punom dosluha i
promašenog ubojicu kojem se nož u ruci rastače,
još sam tamnokosu ženu dugo, dugo gledala kako u zanosu
oko suton vatre čara i oblak tvrđavu od karata gradi,
krov od trefa, pikove temelje, da vile kule imaju i
da putnik može pokucati na karo vrata, sklanjajući ispred okišja
sva svoja bremena s vremena i onu dobitnu, suhu mu kartu
srca u rukavu, pa se zalutali neznanac smijao tome grohotom,
sve dok mu trbuh nije postao kasica-prasica u kojoj buja sitniš
tko zna iz koje države, nalik trudnoj školjci tko zna s koje obale,
a onda se i ta šumor-školjka-prasica na moje oči raspala
onom brzinom koja je jedna tamo gore a druga ovdje dolje,
gdje ja sjedim uz prozor kaskajući za prizorima
u kojima se vjetar s vjetrom nosi, dok kopne poštari, konjanici,
neznanci, i oblaci se gužvaju pod mutnim okom vladara,
jednog retardiranog boga, njemu karte na usta i oči izlaze, a on
od njih pravi harmoniku s odlučnošću trogodišnjaka,
pa malo svira, malo ih o nebo zadijeva,
a ove karte svoju igru tjeraju, u lice mu se one vraćaju
pa ovaj dječji bog prijeti pesnicom, a ova se pesnica otvara i
rasplinjuje prst po prst, sve to se događa u mome oku,
tu gdje su smješteni još i zemni prizori, oni u kojima su vršci
drveća samo sebi nalik i baš onakvi kakvi moraju biti,
kroz prozor vidim da su ovi vršci pravi poklonici gornjih svjetova,
oni svejednako streme uvis, do posljednjega lista zavještani nebu