Bijela panika | Vesna Biga

TREBALO MI JE VREMENA

trebalo mi je vremena da se nađem ponovo u ovom gradu,
koji je nekad sav bio moj, tu sam se budila, tu na počinak odlazila,
a sad vidim da se koža grada presvukla i da nijedan pas u njemu
više nije onaj isti pas, novi su mu psi na uzici, i svi prebrojani,
i ono stablo, tek izniklo u njemu, nepoznatom je rukom popisano,
a ja bih da ga od prve prepoznam, od prve da mu sagledam pročelja,
njegova prsa i ordenje, u Ja-grad, u Ti-grad, u Mi-grad kao da sam
kročila, u onaj grad koji me prima bez riječi za svoga šetača, kupca,
jurodivog, i za skitnicu koja dolazi, odlazi i opet se vraća,
a hoće li me uvijek primati pod svoje ili će me jednog dana zaustaviti
na ulazu, kao da je slijep, kao da ću stupiti u neki Vi-grad ako uđem,
u Onih drugih grad, ako me prije toga ne zaustave zamoćali
i sve brojniji obruči predgrađa, ako me ne opeče Njegov kišni rub,
Njegov snijeg i led, ili bi me sunce žarko, Njegovo i Njihovo,
jednoga dana moglo spriječiti da prođem kroz usijana vrata i da budem
tu, a sam grad će znati što ću ja tu, što tražim pred tolikim pročeljima,
što koračajući pločnicima, kolnicima, zebrama,
tražim li jedno slobodno mjesto pod krošnjom drveta, tražim,
mjesto na klupi s koje mogu promatrati pse ovoga grada i gospodare
njihove, da, jedno mjesto pod satom na trgu i još malo prostora uokolo
za nekoliko neodlučnih koraka koje ću napraviti pa će izgledati
da mogu krenuti na ovu ili onu stranu, kao da sam tek pristigla i
još ne znam na koju ću stranu, ili bih radije malo više mjesta za nekoliko
odlučnih koraka pa će izgledati kao da mi netko dolazi u susret i da
od prve znam kuda ću, kao da sam ovdje bez prestanka, u cipelama
koje sam za davne skitnje baš tu kupila, skupa s kabanicom i rukavicama
koje još nisu ni slutile što će biti s rukama i kakav ih sve dodir čeka,
da, da, da, svega se dobro sjećam, i koraka i dodira i godova na stablu
koje je posječeno preko noći, a opet ne znam šeće li još uvijek tuda
ludi čovjek, reži li bijesan pas, i ne znam hoće li ponovo iz vedra neba,
a kao iz kabla kiša, na meni je kabanica za svaku skitnju,
svako godišnje doba, takva će sve što je preda mnom dočekati na vrijeme,
ono vrijeme koje otkucava na satu, na trgu, u gradu