Bijela panika | Vesna Biga

TRI LUTKE

ušutkala si grlicu i svaki ptičji glas, ovo jutro ne haješ za
probuđeni cvrkut koji nadlijeće uparađene vrtove, ne želiš slušati
svileni lahor u lišću, gledati kako treperi paperje sjenki u travi,
niti želiš pratiti kako rosni pupoljak zori i kako se razlistava
lagano, kao da bi ti pupoljak mogao spržiti procvalu zjenu u oku,
kao da bi ti cvrkut mogao prosvrdlati usplahirene bubnjiće,
ne usudiš se ovo jutro ni ružu pogledati, ružu mirisnu,
zatvoriš li oči, pomirišeš li ružu, zašla si pod noćni, uzdišući svod
i već se voziš posrebrenom gondolom, u ljubavnom si sanduku
od svile, na čipkastome zamireš jastuku, jednu zvijezdu drugoj
s neba skidaš, u strahu si od ljubavi a strasna, pod kapcima si
bestidna i snena, a trgneš li se i progledaš na koncu,
i tako rasanjena ružu ruži vratiš, lutka si na cvjetnom pokrivaču,
u vrtu zlatkotkanom opet ti jutro svanulo, gizdava je na tebi haljina,
blistaju se tvoji sedef-nokti, velike su tvoje razrogačene oči,
ti si začuđena lutka s podignutim rukama, koja govori Maa ili Ups
kad je zaljuljaš, ako je polegneš, lutka sklapa kapke, ona spava
dječje i rado sluša ćućor, rado sanja zvijezde i maglen mliječni put,
ako je dijete lutka, ako je lutka djevojka, zove se Trnoružica,
njeni su kapci latice, njeno je srce pupoljak, ona čeka poljubac i
bajkoliku zoru, a zna već, tobož snebljiva, u srcu svome usnulom,
da će se jednom buditi, i tko će je poljubiti i što će potom biti,
sve zna ova lutka i sve zna ona lutka koja je u lutki lutka i
koja s dlana dječjeg čita nebeski put, takva se lutka jutrom
na cvrkut ptica odziva, pupoljku se u oko zagleda,
i takva pozna miris razdjevičenih ruža i pozna tuđih snova vrtove,
sve ona zna što lutka može znati i samo si ti ta, lutkine lutke lutko,
koja se čudom čudi i koja još uvijek ne zna, u vrtu ovom jutarnjem,
želi li oči sklopiti, želi li budna biti, želi li biti poljubljena ili
tek pusta gledati kako lutka spava, kako li se budi, tri lutke imaš,
sve tri urešene, sve tri urečene, nijedna ti u volji, a sve tri tvoje,
a čije li su i kome li su, a koga bi da pitaš, u koji jutros vrt,
kad već u srcu troumiš, lutkine lutke lutko, pred onim što je pozlaćeno
i noćnim srebrom odsanjano, divotno kao slika i lijepo kao lutka,
a tri lutke!