Bijela panika | Vesna Biga

SJEĆAM SE DOBRO

prostorima koji se ne žele sresti, putuje moje tijelo,
kao da zavađenim prostorima putuje,
između onih mjesta na kojima govorim i onih
na kojima šutim, u gluhoći koja se pravi da nema ušiju
i da nema očiju koje me u oči gledaju,
samo oči moga tijela gledaju me iz tame dok puštam
od sebe muk, dok mucam nijemi uzdah,
takvo je meso od kojeg jesam, ono zuri u mene tamo
unutra i čeka riječ, uvijek na mene bude red da se prva
oglasim, a pokucam li o grlo ili zagrizem jezik,
nema odjeka, ne mogu ništa sebi zubima vlastitog mesa,
i ja moram premjestiti takvo svoje tijelo,
moram zakoračiti u onaj drugi prostor, koji je od riječi,
a nije ga više lako dosegnuti s nijemom popudbinom
koja raste za petama, i samo mucajućim mesom koje
nudi uzdah, kao da su mu jezik pregrizli nevidljivi zubi,
kao da ću kročiti u vlastito odsutstvo, tuđi zabran,
i kako onda prokinuti muk i predstaviti sebe,
kako se prozvati na mjestu koje uzmiče preda mnom
i ne oprašta mi šutnju, kao da me neće takvu,
a ulazila sam tu bez kucanja i glasala se od prve
pokretima u usnoj duplji koji su bili nalik molitvi i
zalogaju tuđeg mesa pod zubima,
još donedavno govorila sam ja na mnogim mjestima i
preda mnom je stajao netko tko je izgledao kao onaj koji
gleda u mene i sluša moje riječi, sjećam se dobro!