Tragovi goveda | Mladen Blažević

BRBLJIVA BRANKA I ŠUTLJIVI MILIVOJ

 

Još od posljednjeg sajmenog dana, kad se Aninoj brbljavoj prijateljici Branki visoki Milivoj iz susjednog sela obratio s: „Dobar dan djevojčice“; nosila je njegovu sliku u svojim mislima kud god je pošla. Nije to bilo čudno. Slika visokog mladića, čije su lice crne brčine raspolavljale na gornji i donji dio, motala se po mislima većine djevojaka iz kraja. Visokih mladića je ovdje bilo puno, ali rijetki su bili toliko šutljivi da se riječ, kada ju izgovore morala umotati u ukrasni papir, ili izložiti na vidnom mjestu u staklom zatvorenom ormariću. Stoga nije ni čudo da je zbog tog Branka sebe smatrala Milivojevom simpatijom. Imala je na to potpuno pravo. Mnoge bi cure i zbog njegovog nasumično upućenog pogleda sanjale i prepričavale bajke u kojima je uz njih glavnu ulogu igrao upravo on. A Branku je čak pozdravio. Doduše, brzo. Jedva otvorivši usta, kao da je iz kaveza prhnula ptičica. Ali istodobno sa slikom visokog brkajlije, Branki se u misli ubacivala posljednja očeva rečenica:

— Trgovac Baždar se raspitivo za tebe, kaže da si mu upala u oko.

Znala je ona što to znači. Otac nije skrivao želju da mu trgovac postane zet, a Milivoj će uskoro otići u rat. Zle slutnje su se ubrzo obistinile. Milivoj je ubrzo otišao u rat, a svadba s trgovcem je postala gotova stvar. Srećom, zahtijevala je duge pripreme. Trgovac je želio veliku svadbu, a selo je zbog rata opustjelo. Branka je često Ani nepovezano pričala o svojem snu u kojem Milivoj na novoj kočiji dolazi po nju i odvozi je daleko, gdje ih niko neće tražiti. Osim Ane, kojoj bi kasnije pomogla da isto učini s Petrom. Obje su znale da se snovi rijetko ostvaruju, ali lijepo je bilo dijeliti ih s nekim. No, oni su ubrzo prerasli u cijelu priču, smještenu u neki daleki grad preko mora, gdje njih dvije rade kao švelje u malenom krojačkom salonu. Milivoj i Petar ispočetka naporno rade pretovarujući teret u luci, ali ubrzo postaju nadzornik i poslovođa, te kući poslije posla nasmiješeni donose voće što raste na jugu. Uskoro su kupili kuće u predgrađu, kakvu u svojim pismima opisuje Stanko, što je iz sela u Ameriku pobjegao još pred deset godina.

U jeku priprema za vjenčanje Milivoj je stigao na odmor. Čuo je što se sprema i umjesto kući u svoje selo, otišao je ravno u Gnjacinu gostionicu. Nakon sata bili su tamo samo gazdarica s druge strane šanka, Milivoj i umalo ispijena boca rakije na njegovom stolu.

— I ti bi Branku ženio… jel’?

Nije odgovorio. Gledao je tupo u otiske čaše na stolu. Bilo ih je devet. Neke je sigurno obrisao rukavom.

— Aahhh! Tužno je to — Uzdahnula je.

Neda je mislila na svoju kći i Šuljovana. Sjećala se još mladića koji se njoj sviđao, prije nego se udala za Gnjacu. No, bilo je to u onom drugom životu, dok je još bila djevojka. Prije nego je postala žena.

Milivoj je naglo ustao i izašao iz gostionice. Unatoč rakiji hodao je ravno. Čelo je bilo vruće i nije osjećalo hladan zrak koji je strujao oko ušiju. Došao je ispred njene kuće i ušao bez kucanja. Zatekao je Branku i njenu mater za stolom kako mule grašak. Brbljava Branka se ustala bez riječi s mješavinom radosti i straha na licu.

— Šta ti hoćeš?

Brankina majka je sebe već zamišljala bez svakodnevne brige za blago i zemlju. Biće gospođa. Pa kći joj se udaje za trgovca. Znala je da su ta očekivanja bez osnove. Ako ništa onda zbog njenog muža, koji joj ne bi dao da diše da imaju desetero slugu ali voljela je sanjati, kao Branka.

Umjesto riječi Milivoj je izvadio pištolj i bez riječi opalio u Brankinu desnu nogu. Branka je vrisnula i pala. Iz usta mu je jedva pobjegla još jedna ptičica:

— Sad te šepavu neće niko osim mene.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.