Tragovi goveda | Mladen Blažević

ŠTO BI MU JA

 

Rat je završio i vojnici su se počeli vraćati u selo. Za čudo, nije bilo puno onih koji se nikad neće vratiti. Jedan je bio lažljivac Popivoda. Sabljom ga je posjekao neki kozak. Takve su barem vijesti doprle u selo još prije godinu dana. Ili je možda odlazeći s ovog svijeta u selo plasirao još jednu laž. Sada su se u gostionici sa sjetom prisjećali njegovih priča.

Takve laži više niko neće moći izmisliti. Samo je Stršen bio zloban:

— Neka sad kaže nije to ništa.

Nakon nekoliko dana u selo su stigli Josip i Petar izmamivši glasan uzdah olakšanja kod Gnjace i radostan vrisak kod Ane i gazdarice.

Tog je prijepodneva Šuljovan izbjegavao Gnjacin pogled u gostionici, no uskoro se došetao do šanka i zaustio:

— Znate što ću vas pitati.

— Nemoj! Bolje ti je.

— Moram… moram je oženiti.

— Ne znam ja ništa… Znam samo da sam Anu obećao u Crevare… Nemam ja protiv tebe ništa Petre… Trebaš mi, jebi ga… ne bi te želio izgubiti. Al’ vidim li te da se petljaš… prebiću te k’o vola u kupusu… Jel’ ti to jasno?

Naravno da je Šuljovanu bilo jasno. Slutio je takav odgovor. Umjesto ljutnje, grubih riječi, ili razočaranog odlaska iz gostionice, stresao je rakiju koju mu je Gnjaco natočio.

— Dajte mi još jednu.

— Nisam te još vidio ovako… ne stoji ti čaša u ruci.

— Ne znate vi ništa o meni.

Nije ni sam znao što je time želio reći. Htio mu se usprotiviti, a nije znao kako. Zato je popio još nekoliko rakijica.

U gostionicu je ušao nepoznati čovjek prerano ostarjelih brkova. Namjestio se na šanku između Šuljovana i Dudala.

— Rakijicu.

Istresao ju je u sebe, kao da je to neka mrska dužnost, koju mora što prije obaviti. Vrtio je praznu čašicu u rukama. Činilo se da želi otkriti jesu li to na njoj neoprane muzge, ili je izglodana od prevelike uporabe.

— Još jednu? — Gnjaco ga je gledao u oči, kako se gledaju novopridošle mušterije, ne bi li se otkrilo ima li novac za piće u džepu.

Umjesto odgovora stranac je digao pogled.

— Zna li ko gdje je pokopan moj sin?… Bio je kaderaš… Čuo sam da se ovdje motao… mislim ubili ga… da su ga tu zakopali.

Gnjaci se odjednom činilo da je u strancu preko šanka prepoznao jedno od onih lica što je zatekao gore pred Šuljovanovom kućom, samo dvadesetak godina starije. Prošla mu je kroz glavu cijela epizoda, kao i različite priče koje su kolale po gostionici. Pogledao je Dudala i sjetio se kako je ne tako davno pričao:

— Sumnjiv je meni taj Ljudina. Ukrko je on nekoga onu večer… kad je došo po zavoje i rakiju. Ljudima su nestajale kokoši. Provaljivano im je u kuće. Nestajale su stvari… a onda… Ljudina dođe u gostionu traži zavoje i… rakiju i… nema više ništa… odma se sve smirilo.

Gnjaco je vratio pogled na stranca.

— Ovdje koliko znam nije bilo kaderaša, a još je manje  neko ubijen.

— Bogato ću platiti…  onaj ko mi pokaže grob… daću novaca.

Čovjek sa sijedim brkovima se uhvatio ispod miške nesvjesno pokazujući gdje drži vrećicu s bogatom nagradom.

— Kako se zvao? — Dudalo se iznenada uključio u razgovor.

— Matko… Jel’ znate nešto? — Nije izgledalo da je stranac promijenio izraz lica. Činilo se da ga ne može promijeniti ni radost ni tuga, ni lažna nada.

— Kad bi vam ga pokaza… grob… što bi… što bi s njim?

— Odnio kosti da ga zakopam… u familijsku grobnicu, a tebe bi nagradio… bogato bi te nagradio.

— Koliko bogato? — Ničim osim riječima, Dudalo nije odavao pohlepu.

— Da ne brineš ti i tvoja porodica za narednih… pet… deset godina.

Dudalo je zamišljeno gledao ispred sebe, otpuhivao smrdljive dimove i čudno pomicao lijevu nadlakticu, kao da je onim dijelom koji mu nedostaje zbrajao što bi sve mogao učiniti s nagradom koja mu je ponuđena.

— ‘Ajd sa mnom.

Gnjaco i Šuljovan su ih začuđenim pogledom ispraćali iz gostionice.

— Jel’ zna on?

— Izgleda.

Dudalo i stranac su zajedno iskopali raku i ukrcali veliki kovčeg na kola. Pritom su ga umotali u vojničke deke. Sjedobrki je bio zadovoljan.

— Lijepo je što ste ga sahranili… i kovčeg… i zabili krst… rijetko su kad kaderaši ovako zakopani.

— Jebi ga, ljudi smo… A i on je bio čovjek… ako i kaderaš.

— Pošteno! Evo majstore — Pružio je Dudalu zavežljaj s novcem.

Dudalo nije brojao. Brzo je spremio onaj zavežljaj u vanjski džep kaputa.

Kod Gnjace se nije pojavljivao nekoliko dana. Kad je došao, osjetio je da je do tad veselo društvo u gostionici odjednom zašutjelo. Dok mu je pružao čašu vina preko šanka Gnjaco se nije mogao suzdržati:

— Jebote, ‘ajd sad reci… kako si mrtvog ćaću mogo prodati… za pare? Mrtvog si oca proda za pare.

Dudalo je najprije izgledao uvrijeđen i iznenađen, kao da je čuo najveću objedu na svoj račun. Zatim je usne nakrivio do granice osmijeha.

— A što bi mu ja?… Znaš kakav sam… Nisam mu… jebi ga ni cvijeće nosio… ime na krstu nema… mati umrla… a ona moja ženetina… jebe se Marici… a tamo će mu biti lijepo… Onaj brko… neki fin čovjek. Reka mi da ima pravu ozidanu grobnicu… i mramornu ploču… Nosiće mu cvijeće… on i žena. Biće mu bolje nego na brdu iznad moje kuće.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.