Tragovi goveda | Mladen Blažević

GOLA JE GUZICA TVRĐA OD BUDIMA GRADA

Josip je opet odnedavno često pomišljao na čašu. Nije okusio ni kap još od rata. No, sada mu se na pomisao o gutljaju vina iz podruma u ustima sve češće skupljala slina. U ratu su ga gazile nadređene ništarije koje ne znaju ni gdje se krava muze, no, tamo se na neki čudan način osjećao važnim. Zapravo, ne važnim, ali tamo je svako imao svoj zadatak, pa koliko god on bio besmislen. Ovdje je sve drugačije. Otac ga štedi. Ne daje mu nikakve poslove u gostionici iz straha da se ne vrati piću. Trgovina ga nikad nije zanimala, a siguran je da se ona u Šuljovanovim i očevim rukama odvija puno bolje. Jedino zadovoljstvo koje je povremeno osjećao bilo je, kad je s ocem odlazio orezivati šljive. Tamo je na visoravni osjećao mir, iako mu je mira sad već bilo previše. Selo ga je gušilo. Bilo je lijepo u vlažnom i smrdljivom rovu zamišljati svoje gazdinstvo. Gledano iz rova, njegovo je selo bilo osunčano i čisto, provjetreno laganim sjevercem. No, sad je već mjesecima vladala neka bolesna magluština, koja tjera na kašalj i produbljuje bore na čelu.

— Josipe, jesi upoznao onog novog što radi kod Ljudine?

— Nisam… Čujem da je došo neki… iz grada.

— Aha. Pričao sam sa njim… malo čudan. Postavljo mi je pitanja o Kraljevini i politici… ko da je cijeli rat i zadnju godinu proveo u nekoj zemunici.

— Većina naših seljaka nema pojma što se oko nas događa… Što je tu čudno?

— Nije to… nego… kako je postavljao pitanja. Čudno… kao da je nekad o politici znao puno.

Šuljovanu je pojava mladića iz grada, koji često sjedi u kutu kraj prozora i čita stare novine, budila zanimanje. U selu je bilo malo onih, koji nisu samo prepričavali događaje sa zadnjeg prela, ili čijanja i hvalili se kako su poslije, u nekom sjeniku, pokazali ovoj ili onoj ko je pravo muško. Još je manje bilo onih koji bi čitali novine. Najprije su se obojica držali suzdržano. Josip, koji je rijetko zalazio u gostionicu, započeo je ozbiljniji razgovor s Mošom prije Šuljovana. Pitao ga je jednostavno može li sjesti s njim i započeo priču. Tu su je večer pričali do mraka.

Stol u kutu preko puta Zabadalovog, s vremenom je dobio svoje redovne posjetitelje. Bili su to Moša, Josip i Šuljovan.

Sjedili su tamo skoro svaku večer. I pili vrlo rijetko, osim Josipa koji nije nikad. Zato su često razgovarali do kasno u noć. O svemu. Jedan su u drugome našli potvrdu da nisu jedini koji vole pročitati novine, ili čak knjigu. Sve ih je zanimalo. Nijedna tema nije bila dosadna. O politici, povijesti, znanstvenom napretku koji se u svijetu svakodnevno događa. O svijetu koji se nekoliko desetaka kilometara od njih ubrzano mijenja dok njihovo selo, pod kišobranom neznanja od tih promjena ostaje potpuno zaštićeno. Ponekad samo procuri koja kap da smoči prašnjave putove. A to zanimanje i zajednički sastanci učinili su ih ovisnima o novim vijestima i znanjima više nego je Josip ikad poželio čašicu vina. Moša im je svojim čestim odlascima u grad služio za nabavku knjiga i novina koje nisu dolazile u selo. Zapravo, dolazile su samo jedne, a i one s velikim zaostatkom. No, niko osim njih za to ionako nije mario.

Jednu je večer u gostionici poštar Latica započeo priču o nekom političaru koji, iako je zastupnik, hoda po selima i priča seljacima o tom kako oni zaslužuju pravdu.

Josip se istog trena nadovezao:

— Čovjek se zalaže da seljaci imaju ista prava. I ne samo na papiru. I on i njegov brat… da seljaci osnuju zadruge… sami prodaju u gradu, a ne da se na njihovim leđima bogate tamo neki… trgovci iz grada šta ja znam… od nas jeftino kupuju, pa skupo prodaju. Da mi koji radimo dobijemo nešto… malo veći dio.

Društvo za šankom zajedno je odgovaralo, iako je samo Prikolica otvarao usta.

— Mi koji radimo. Pazi ti njega. Kurac moj ti radiš… a što će seljaci kraj trgovaca?… A?… Što će sirotinja protiv gospode?

— Al’ da se seljaci slože?… U narodu se kaže: „Gola je guzica tvrđa od Budima grada.“

— Jeba ti njih. Lako se oni dogovore… svi oni… i ta tvoja braća… mlad si ti još… zelen moj sinko… nama će uvijek biti kako gospodi odgovara. Džabe mi razbijali glavu.

— Ali tako se nikad nik…

— Znaju djeca što govore. Ova braća… ona… pojaviće se ljudi koji će pokrenuti promjene. Izokrenuće se svijet… Evo Rusija se već okrenula naopačke… neš znati ko su gospoda, ko sirotinja… A doće to… doće to do ovog našeg sela… htjeli mi to, ili ne.

Zabadalo je odlučio prekinuti razgovor naglasivši neumitnost nadolazeće budućnosti naglim istresanjem rakije i odlaskom iz gostionice bez pozdrava.