Tragovi goveda | Mladen Blažević

TAMO LOPOVI ŽIVE K’O GOSPODA

Gnjaco je hodao dobrih pola sata i pitao se kamo li ovo vodi. Ovuda nikad nije prolazio. Znao je da tu negdje mora biti Bukvina livada. Sjećao se da je stari Bukva nekad davno, prije no što je umro od srca za njegovim šankom, pričao o uvijek zelenoj livadi na kojoj napasa konje i blago. Pričao je da je tamo imao svoju štalu u šumi.

— A šuma ti je… zimi grije, ljeti hladi.

Ispred njega se sunčeva svjetlost pojačavala. Nazirao se početak livade. Izbivši na rub šume, vidio je Joju kako korača prema njemu. Nosio je sjekiru. Gnjaco se povukao u šumu i čekao kraj puta.

— E, sad ćeš mi sve lijepo ispričati.

— Št… Gnjaco ti… što ti hoćeš od mene?

— Hoću da čujem sve… o Milanu, o tom… Marku… što ste radili? Sve.

— Gnjaco ne znam ja…

— Slušaj me Joja! Ubiću te srce ti… Ubiću te ovdje ki ćenu… Gledaj me, gledaj u oči i pričaj!

Gnjaco je nišanio puškom u Jojin trbuh i govorio tiho bez podizanja glasa. Joja je procijenio da se ne šali.

— Nema tu šta. Gnjaco… Milan je… tvoj sin je lopov k’o… i otiša je… ne znam gdje… znam da je priča da će jednom otići u Ameriku… da tamo lopovi žive ki gospoda… Drugo ne znam.

— Šta neznaš?… A Marko?… Ko je Marko?

Gnjaci se glas neznatno povisio i postao nervozniji.

— Marko je… jedan momak, treći… on krade, mi smo samo prodavali. Nikad ja ne bi ukro čovjeku kojeg znam, Gnjaco. Ja sam prodava. Nij…

Čuo se pucanj s druge strane livade. Gnjaco je napravio nekoliko koraka pored Joje. Ovaj je to iskoristio uhvativši cijev i srušio Gnjacu na leđa. Stisnuo je Gnjacu puškom pod vrat sjedeći mu na trbuhu. Gnjaco se otimao nogama pokušavši ga zbaciti, no ubrzo je klonuo. Joja mu je uzeo pušku i krenuo nazad prema daščari.