Tragovi goveda | Mladen Blažević

LJUDINA I ŠEGRT

 

Ubrzo nakon nepoznatih vojnika, seosku je učmalost, pokvario novi vlasnik jedne od kuća u blizini gostionice. Pojavio se u selu i ušao u kuću starog Becića, ne javivši se nikome. Becićev sin ju je odavno prodao zajedno sa zemljom i pilanom, no, do pojave novog vlasnika nije se znalo kome. Po dolasku je širom otvorio sve prozore i vrata i otišao obići pilanu. Idućih je dana proveo u velikom poslu. Izbacio je stari namještaj, doveo novi, dvije svinje i kokoši, neke čudne alate, daskama zakucavao razbijene prozore na dugo nekorištenoj štali, presložio jedan dio krova, promijenio stakla na prozorima, sve brave, popravio ogradu i ostrugao vanjsko stubište od mahovine. Pritom se nije obratio nikome od seljana. Stršen mu je prišao još prvi dan po dolasku i na njegovo: „Dobar dan, gazda“, koje je na trenutak ostalo visjeti u zraku očekujući početak razgovora, novajlija je odgovorio: „Dobar dan,“ i nastavio raditi svoj posao, kao da Stršena nema. Stršen je ostao zbunjen. Pridošlice su uvijek bile najslađe za pametovanje i razgovor s njima pričinjavao je najveće zadovoljstvo. Pokušao je još jednom:

— Vi ste gazda kupili kuću?

— Jesam.

Stršen je još malo stajao, no onda se povukao:

— E, pa vidimo se.

Potužio se odmah u gostionici:

— Mali neki čovjek… al’ radi… k’o stroj. Nema vremena za prozboriti dvije riječi.

Novopridošli je zaista bio malen. Osim toga, činilo se da na njegovom tijelu nema ni malo mesa. Sama kost i žila. U gostionicu je prvi put ušao tek nakon tjedan dana, zatraživši čašu vina. Svima je prišao, čvrsto stisnuo ruku i rekao svoje ime.

— Nikola.

Stisak njegove ruke bio je bolan, pa niko nije zapamtio kako se zove. Dudalo je brzo umjesto imena izmislio nadimak:

— Nego, reci ti nama, Ljudino, đe si naišo na Becićeva sina?

Ljudina se, iz nekog razloga, pravio da nije čuo pitanje i nastavio neobavezno pričati o poslu koji još mora napraviti. Pričao je o planovima s pilanom i pitao gdje bi mogao naći mladog momka za šegrta i pomoćnika. O svojoj prošlosti nije rekao ništa, iako je znatiželjnike u gostionici jedino to i zanimalo. Kad je novi suseljan lagano zamućenog pogleda i crvenih ušiju otišao svojoj kući, Dudalo je glasno prokomentirao:

— Nešto ne voli pričati o Becićevom sinu… Al’ ima… stisne ruku… ima stisak.

Drugo jutro, kad je Ljudina iznova krenuo posjetiti svoju pilanu, konji su uzbrdo jedva vukli pretrpana kola. Pilana se nalazila u gustoj šumi, i put je jednim dijelom išao strmo uzbrdo, a zatim se naglo spuštao. Trajao je više od sata. Kad je izbio na prostrani proplanak, stigavši do male ustave gdje je rječica ispunjavala umjetno jezerce, osjetio je nečiji pogled. Polaganim pokretom pomaknuo je pokrivač na sjedalu kraj sebe i iz kožne navlake izvirio je drveni kundak.

— Ima li koga ?

Čulo se samo bacanje pastrva u lovu na mušice. Sišao je s kola i zaputio se prema pilani, gotovo skrivenoj među drvećem na desnoj strani jezerca. Vrata su stajala kako ih je ostavio, lagano odškrinuta. Ali u brvnari, u kojoj je zadnji put zatekao razbacane stvari u potpunom neredu, sad je stol bio očišćen, limeni lonci posloženi na policu, a preko slamarice prekrivač je bio složen.

Netko uredan.

Nikola je obišao cijelu pilanu i napravio krug oko jezera.

— Izađi iz šume neću ti ništa.

Opet samo pastrve.

— Izađi, jebi ga… ja ću ovamo dolaziti svaki dan.

Nakon nekoliko minuta tišine iza pilane se začulo krckanje suvih grana. Izašao je visok mladić u pohabanoj vojnoj uniformi. Bio je izrazito mršav. Činilo se da mu kičma neće izdržati korake i gornji dio tijela presaviti prema dolje. S naporom je došetao do Nikole, sjeo na panj i počeo plakati. Ljudina isprva nije znao što bi s njim. Mladić je tulio i činilo se da nema namjeru prestati.

— Ej! Prestani plakati!… Stani… koji ti je kurac?… Neću ti ništa… Što god da si usro, to nije moja briga. Ajde, smiri se… tako, tako.

Mladić je postupno usporavao jecaje.

— Kako si krenuo, već sam mislio da ćeš… preliti branu.

— Pobjegao sam… iz vojske — jedva je izustio.

— To sam znao čim sam te vidio. Zašto si pobjega?… Što si usra da si mora pobjeći?

— Nisam… nisam više mogao.

— Što nisi mogao?

Umjesto odgovora mladić je opet počeo plakati.

— Daj se smiri, zatuću te k’o psa… prestani!… Što ću s tobom? Gladan sam… ne mogu misliti. Ajmo ovako!… Reći ću ti prije… mislim ako te odlučim prijaviti. Ajd nemoj cmizdriti… Imaš skrivenu kakvu pušku? Nemaš?… Nemaš ti ni gaće.

Uskoro se čulo samo mljackanje i povremeno „ssccc“, kao posljedica istisnutog zraka, koji je Ljudina stvarao u šupljem zubu, pokušavajući ga osloboditi komadića slanine. A slanina je bila odlična. Žuta, bez tragova mesa, ali dobro nadimljena. Nju i crveni luk Ljudina je rezao debelo, kako u šumi i priliči. Nakon jela izvadio je bocu i nategnuo dobar gutljaj rakije. Bila je gadna, vidjelo mu se to na licu.

— Kako se zoveš? — mladiću nije znao ni ime.

— Moša.

‘Ajd ne zajebavaj! Kakvo je to ime? — lice se namrštilo zbog još jednog gutljaja.

— Židovsko.

— Ahaa… vi se sastajete po kućama… nemate ni crkvu… Slušaj, zabole me što si. Možeš raditi kod mene za hranu i smještaj… dok ne odlučim što ću s tobom. Ako nećeš… bježi… bježi sad da te ne vidim.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.