Tragovi goveda | Mladen Blažević

ŠTA JE VAMA LJUDI?

Joja je sjedio za velikim stolom i omekšavao tvrde salenjake umačući ih u vruće mlijeko. Čuo je svoju majku:

— Uđi sinko… evo ga, lijenčina, sad se probudio.

U prostoriju je ušao Šuljovan. Kosa ga jutros nije slušala. Nezadovoljna spavanjem na slamarici, ustobrečila se s obiju strana i podsjećala na bikove rogove.

— Šta tebe Šuljo dovede kod mene?… Ako te Gnjaco posla, da znaš da…

— Doša sam te pitati ko je Marko i kako ga naći?

— Marko…

— Nemoj mi reći da ga ne znaš.

— Možda znam… možda ne znam… Što ti treba?

— Treba mi.

— E, jebi ga, ne može tako. Što je vama ljudi?… Prvo Gnjaco, sad ti… Što oćete od mene?

— Meni… trebam razgovarati… s tim Markom.

— Ne znam nikakvog Marka, razumiješ ti što ti govorim?… ‘Ajde sad… i gledaj svoja posla… i ti i Gnjaco.

Petar je poprijeko, preko brda krenuo kući, no onda se predomislio i skrenuo prema Šinjinom grmu na vrhu brdašca. Bio je to šumarak okružen njivama i svježe pokošenim livadama.

Sjeo je na panj na rubu grma. Joha je glavom platila pokušaj širenja u Jojinu njivu. Od tud je imao odličan pregled cijelog zaseoka, a točno ispod nalazila se Jojina kuća.

Eno ga Šinjo. Krenuo do gostione na prvu rakiju. Smeđe odijelo, što je danas… srijeda?… Gnjaco će me ubiti. Danas je treba do grada, a nema ko biti u gostioni… Gazdarica kod kume.

Petar je čekao, smotavši cigaretu. Nadao se da će Joja nakon njegovog posjeta nešto učiniti. Možda potražiti Marka. Vjerojatno pucanj u prazno, ali nije se sjetio ničeg pametnijeg. Pogled mu je odlutao na brežuljak s druge strane puta, koji je presijecao selo. Iznad njega vrtjela su se dva škanjca. Pokušao je na obroncima pronaći cilj njihovog interesa. Razdaljina je bila prevelika. Siluete ljudi na suprotnom brijegu ne bi imale ruke. Bili bi tamne široke crte. Odjednom je ispod sebe primijetio Joju kako korača pravo prema njemu. Nije mu se jasno razaznavalo lice, ali vidio je da se osvrće, kao da se želi uvjeriti da niko ne ide za njim.

Oho… što ono nosi… pušku… ne sjekiru. Što će mu sjekira?

Povukao se dublje u Šinjin grm. Stigavši stotinjak metara od šumice Joja je skrenuo ulijevo izbivši na put.

Kud bi iša tim putem? Tamo nema ništa. Šume i proplanci. Tuda tumara samo Zabadalo, kad traži gljive. A put… ne ide u Crevare, ovuda je duže i sve je zaraslo… Vidjećemo.

Šuljovan ga je pratio na priličnoj udaljenosti, pazeći da ga Joja ne iznenadi naglim okretanjem. Ubrzo je skrenuo s puta i uputio se preko velike livade. Petru je to stvaralo poteškoće. Morao je raditi veliki krug rubom šume, ukoliko je želio ostati neopažen. Stigavši na drugi kraj livade, Joja je ušao u bagremov šumarak i počeo vrludati gledajući povremeno u zrak. Odjednom se zaustavio i počeo udarati sjekirom u jedan od bagrema. Bio je izuzetno ravan, ne deblji od zapešća i Joji je trebalo samo nekoliko udaraca.

Šta je ovo?… Zašto ja njega pratim?

Joja je srušio i drugoga, koji se pri vrhu neznatno krivio. Presjekao im je vrhove, odsjekao grane, stavio svakog na jedno rame i uputio se nazad preko livade.

Ništa… a ja već mislio… što će mu ovo… valjda za ljestve?

Pustio je Joju da odmakne, smotavši još jednu. Kad je krenuo za njim, na blatnom je putu primijetio utisnute tragove goveda. Vodili su dalje putem prema Crevarima.

Tko bi ovuda gonio krave?…