Tragovi goveda | Mladen Blažević

ŠUTNJA JE LAŽ

Ljudina je vješto tržio Mošine kipove kod nekog trgovca u gradu. Novac bi, uz mali dio koji je zadržavao za sebe i time plaćao troškove hrane, uredno predao vrijednom kiparu. Povremeno bi mu od tog dijela kupovao i duvan. Ali svako jutro kad bi odlazio na pilanu mučilo ga je isto. Rat je završio prije četiri mjeseca, uspostavljena je sasvim nova država i mladić više nije imao nikakvog razloga za skrivanje, ali to nije znao. Želio mu je Nikola to reći svaki put kad bi došao, ali jednostavno nije. Kao da ga je nešto sprečavalo.

Mali je vrijedan. Šteta ga je izgubiti.

Znao je on da to tako ne može još dugo. Cijelo je jutro radio i razmišljao kako mladiću reći istinu. Sramio se sebe. Ništa u svom životu nije skrivao godinama. Sve dok nije stigao u ovo selo. A onda kao da se sve događalo samo od sebe, bez njegove kontrole. Prvo je taj mladić ušao u njegov život. Pa je zbog njega ubio dva čovjeka, da bi sad i njemu prešućivao svršetak rata, kao da skriva bombon u džepu. Pokušavao si je to objasniti. Je li u njemu vidio svog nerođenog sina. Visokog, nespretnog i smiješnog, s potpunim nedostatkom samopouzdanja. Mladić je izgledao skladno jedino kad bi dlijetom kuckao po komadima trešnjinog drveta.

— Rat je završio prije četiri mjeseca — Rečenica je izletjela iz njegovih usta, napravila nekoliko krugova po proplanku ispred pilane i ostala lebdjeti iznad jezerca, kao da je pronašla prostor gdje joj je najugodnije.

— Znam. Želio sam te zamoliti da mojima pošalješ pismo.

Ljudina je pustio malo vremena Mošinoj rečenici da se upozna s njegovom iznad jezerca.

— Kako znaš?

— Nije važno kako znam.

— Ne želiš otići.

— Ne znam… ne želim još… bar dok ti pošteno ne zahvalim… spasio si me… Dva puta.

Nikola se sada osjećao još lošije. Više je puta iskusio na svojoj koži, kako šutnja može biti laž. A sada, kad se sa sigurnošću uvjerio da je osoba koju je lagao zadnja koja je to zaslužila, kao da mu se grlo napunilo nekom smolom i glas postao dublji i teži.

— ‘Ajd reci… kako si dozna.

— Nisam bio siguran… sumnjao sam… postao si čudan… a i… na pismu što si ostavio stajao je pečat Kraljevine SHS. Ne znam što to znači, ali… pretpostavljam da se više ne radi o K und K monarhiji.

Iznad jezerca je sad bila gužva, a Mošine rečenice su se počele raspletati svaka na svoju stranu i gubiti u šumi. One koje je izrekao Nikola onim svojim teškim, dubokim glasom tonule su u jezero zbog svoje težine. Ljudina je s njihovim nestajanjem počeo osjećati olakšanje. Kao da je s leđa zbacio težak ranac pun provizacije.