Tragovi goveda | Mladen Blažević

SVETAC, ILI BLAŽENI

 

Gnjaco bi često posumnjao da je onaj mladić što je došao usred noći nakon Anina vjenčanja njegov sin Milan. No, bio je to on, u to nije bilo sumnje, ali svoju lijenost, neodgovornost i zlobu je izgubio negdje u nekom bijegu, a ukrao tuđu marljivost i ozbiljnost. Nije htio reći gdje je bio i što je radio sve ove godine. Nije to bilo važno. Važno je bilo da je sad drugačiji i puno bolji. Postao je vrijedan, za razliku od Josipa, koji je samo čitao, ili pričao u kutu s onom dvojicom. Ovaj novi Milan je rijetko pričao. Josip ga je htio ubaciti u društvo u kutu, ali ovoga to nije zanimalo. Samo je radio. Sam si je tražio poslove. Kad bi izbacio balegu iz štale i razbacao novu prostirku slame, otišao bi čistiti svinjac. Ujutro se dizao zorom i odlazio u košnju. Kad bi stigla kola prepuna robe iz grada, prvi bi se hvatao paketa i bačava, otimajući ih iz ruke Petru, Josipu i Gnjaci, te ih brižljivo slagao u skladištu. Štale, svinjac, skladišta i dvorište nikad nisu bili tako uredni. Ali, Gnjaco je slutio da tu nešto nije u redu. Takve promjene u ljudima događale su se samo ako bi doživjeli božje proviđenje. Takvi bi kasnije, nakon što dobrim djelima otkupe svoju dušu, gotovo redovno postajali sveci. U jedno predvečerje, kraj bunara u dvorištu, kad se radi pranja nakon napornog dana Milan skinuo do pasa Gnjaco je primijetio ožiljak iznad desnog bubrega.

— Što ti je ovo na leđima?

— Dobio sam… bajunetom u ratu — Milan je žustro sapunom trljao lijevi pazuh ne podižući glavu, kao da je želio izbjeći očev pogled.

— Meni više liči na ožiljak od noža… k’o da te neko muno u gostioni. U borbi se dobija u prsa… il’ trbuh.

Milan nije odgovorio. Prešao je na trljanje desnog pazuha.

Najviše je slobodnog vremena provodio u Aninu društvu u Šuljovanovoj kućici. Nisu oni pričali. Ana bi pjevala, a Milan bi se došao tamo odmoriti. Prileći sat poslije ručka, dok je Petar pretresao svjetsku politiku s onom dvojicom u kutu Gnjacine gostionice. Jednu je večer u dvorište Petrove kuće došao nepoznati mladić i Milan je s njim dugo stojeći pričao u dvorištu. Ana je njihov razgovor gledala kroz prozor. Pričali su o nečem važnom. Znala je to po tom kako je Milan mahao desnom rukom. Otvorene šake dlanom prema nebu prilazio je do sugovornikove brade. Nije taj njegov pokret vidjela od prije rata. Dok je još bio onaj stari Milan. Sastanci s tim mladićem ponavljali su se svakih nekoliko dana. Jedno takvo kasno poslijepodne Ana je izašla na vrata.

— Zašto ne pozoveš prijatelja u kuću? Hladno je vani.

Milan je nekoliko trenutaka zbunjeno šutio i Ana nije znala je li zbunjen zbog njenog poziva, ili zbog tog što je prekinula neku važnu misao. Naposljetku je progovorio, okrenuvši se prema mladiću.

— Ajde, Marko… uđi na rakijicu.

Mladić je, sjedeći preko puta ognjišta, kriomice pogledavao u Anu. Osjećala je njegov pogled. Imao je velike i tople oči u obliku kestena, kojima ju je bezobrazno milovao. Da prekine njegovo milovanje, otišla je nahraniti kokoši. Čim je izašla, mladić je progovorio:

— Jedra ti ova cura, kad si ju prije naša. Volim kad su nježne, a… ono… žilave.

— Mrš… Pička ti, to mi je sestra… I udana… I da nije, ti si zadnji kojem bi dozvolio da je takne.

— Dobro, šta se ljutiš… mislio sam.

— ‘Ajde svako svojim putem, nećemo se više ovdje nalaziti. Doću te tražiti, kad mi budeš trebao. Spremi stoku za drugu nedelju.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.