Tragovi goveda | Mladen Blažević

PRIDRŽI MI UZDE

 

Stršen je, uvijek iznova, kad bi neko spomenuo vojsku u gostionici, prepričavao istu priču. Iako je tvrdio da je prisustvovao tom događaju i da se on odigrao ispred te gostionice malo je ko u to vjerovao. Slutili su da se dogodila nekom od njegovih predaka. Možda još u doba Napoleona. Jedne je godine vojska regruta, na prolasku kroz selo, zastala napojiti konje kraj mlina. Bila je to prigoda i napojiti zapovjednike u gostionici. U to je vrijeme, ko ga je imao, vojsku služio s konjem. Tek pokupljeni regruti posjedali su na obali rječice pred gostionicom natežući komovicu. Jedan od lokalnih seljana, kojem Stršen nije spominjao ime, motao se oko posjedalih konjanika, naslađujući se svojom već odrađenom vojnom obvezom. Na pola popijena litra komovice, koja je kružila među vojnicima, došla je i do njega.

— Nategni rođače… da te malo drmne… prava je.

Kako se ponuđena rakija ne odbija, ovaj je pošteno potegnuo. Nakon gutljaja, koji mu je smežurao lice i grčio želudac, mladi brkajlija, koji mu je trenutak prije pružio bocu, stisnuo se značajno desnom rukom za međunožje.

— Pridrži mi, uzde rođače… da se popišam.

Naravno da se usluga, kao dvominutno čuvanje konja, ne odbija čovjeku koji ti je netom dao potegnuti rakiju iz njegove boce. No, ubrzo su dvije minute postale pet, a tamo s druge strane rječice, u daljini, jedna je ljudska silueta postajala sve manja, dok nije zamakla iza granice vidljivosti. Začulo se samo: „Pokret!“ Oficiri su se vraćali iz gostionice. Nije pomagalo tu ni:

— Ma nisam ja… samo čuvam… konja… ja sam vojsku već odgulio… tu… negdje piša, čekajte da ga nađem… ljudi… tu su… neka oni kažu.

— Kuš!… Sunce ti jebem… što sse stiso ko pičkica?… Stani među vojsku… Naučit ćemo mi takve što je vojska.

I odgulio čovjek još tri godine.

Stršen je bio jedan od onih, koji je sve priče koje je negdje pokupio, prepričavao u prvom licu, kao da su se dogodile upravo njemu, ili im svjedočio. Pritom bi ih, naravno, nakitio. Učestalo mu se događalo da priču, koju je čuo od neke osobe, nakićenu, prepričava toj istoj. Nekad su bile obogaćene do neprepoznatljivosti, pa su uspijevale proći bez primjedbi, no uvijek je ostajala sumnja. Ipak, Stršen je bio čovjek koji je krao i koristio tuđe događaje i unatoč pretjerivanju, u njima uvijek zadržavao dio životnosti, dostatne da se priča sasluša do kraja. No, postojao je u selu i patološki lažac, koji je priče, ili laži, stvarao od početka do kraja. Zvao se Popivoda i neke od njegovih laži poprimile su mitske dimenzije i prenosile se s koljena na koljeno. U originalu su uvijek počinjale s kratkom tvrdnjom: „Nije to ništa.“

— Nije to ništa… Ja sam imao još veću svinju… ja i žena radimo kobasice… bilo ih je da si ih mogao razvući do načelnikove kuće i nazad.

— Nije to ništa… Papričice ljute… znaš kakve… vidim ja miša kako hoda po gredi… onjuši, gricne jednu… kad je skikno… znaš kakav… ko palac… al’ kad je suzu pustio… suza ko šaka.

Jednom je za šankom s „nije to ništa“, prekinuo priču drugog posjetitelja gostionice, koji je pripovijedao tragični događaj u svojoj familiji. Reakcija je bila brza, kakvu je zaslužio:

— Kako nije ništa. Sve ti jebem! Meni mater slomi vrat, a ti, nije to ništa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.