Tragovi goveda | Mladen Blažević

DOĆI ĆE ŽUTI

 

Ljudina se rijetko pojavljivao u gostionici. Kad se pojavio, Dudalo je izokola počeo hvaliti svog nećaka. Iz njegovih se riječi moglo pomisliti da je nećak neotkriveno blago koje vapi za pronalaskom, a nalazniku će donijeti sreću i blagostanje. Istina je bila da je nećak, unatoč šesnaest navršenih godina, bio tupo derište, velikog utroška hrane i bez interesa za okolinu. Dudalo je desetominutne hvalospjeve završio rečenicom:

— E, slučajno mi pade na pamet. Jel’ ti Ljudino još tražiš pomoćnika?

Do tad je, tobože, govorio svima u gostionici, iako su tamo bili još samo poštar Latica, Zabadalo i Gnjaco, gledajući svako u svoju čašu, kao da će tamo pronaći nešto puno zanimljivije. Ljudina je nešto promrmljao u bradu i odjednom se, od Gnjace, počeo zanimati za stanje na bojištu. Bila je to greška. Kao da ga je prstom pogodio u oko.

— Što se ti raspituješ? Dok drugi ginu ti kupuješ pilane.

Gnjaco je izjurio iz gostionice na stražnja vrata.

— Što je njemu ? — Ljudina se okrenuo Latici.

— Zimus mu pogino sin, a drugi mu neki dan poslo prvo pismo od kad je otiša. Ne znam što piše u njemu… al’… ništa dobro.

Latica je, otkrivši Smiljinu tajnu, smatrao da pisma donose samo tugu. Tako se i ponašao. Napio bi se odmah ujutro, uvjeren da nosi dio odgovornosti za vijesti koje je raznosio po selu. Sjećao se, nekad je bilo drugačije. Dostava pisma pričinjavala mu je zadovoljstvo. Ljudi su se njegovom dolasku radovali. Dočekivali su ga s osmijehom. Najviše je volio pisma što su stizala od raseljenih rođaka iz daljine. Recimo, Stankovo pismo iz Amerike. Po njihovoj dostavi, odlazio bi kući s košaricom jaja, zemljanom zdjelicom svježeg kravljeg sira, a ponekad i s komadom slanine.

Sad je, međutim, pismo značilo ružnu vijest s fronta, ili, molbu za pomoć rodbini iz ugroženih krajeva.

— Nema dobre vijesti s fronta, a biće još gore.

Ljudina je, čini se, želio zaliti odstajalom kišnicom loše raspoloženje u gostionici.

— Teška su vremena. Sve što vrijedi je u ratu… Nema ko delati ni u polju, a kamoli drugo… za koje nešto treba i znati — Dudalo je još vukao vodu na svoj mlin, nesvjesno otpuhujući brze dimove.

Stvorio je oko sebe na šanku širok intimni pojas smrada.

— Pomoćnik mi zasad ne treba. Ne bi ga imao čime platiti — Ljudina je, u samom začetku, odlučio prekinuti još jednu Dudalovu priču o vrijednom nećaku.

Iskapio je svoje vino i otišao. Nije čuo Zabadalove riječi:

— Doći će jednog dana žuti… Biće ih k’o mrava… Potuće nas kapama.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.