Tragovi goveda | Mladen Blažević

UZMEŠ KOLIKO TI TREBA

 

Moša je sve češće odlazio u grad. Od kad je prvi put posjetio dvoje staraca, koje je smatrao svojim roditeljima, u njemu se probudio mali Moša kojem je nekad udarao čvrge. Sad ga je taj mali prerastao i vukao ga za uši. No, sad kad su stari krojač i njegova žena upoznali novog Mošu, shvatio je da ga i takvog vole. I odlučio je to koristiti za svoju slobodu. Bilo je i vrijeme. Odavno je postao punoljetan. Nekad je mislio da se sitne stvari koje ga okružuju ne mogu mijenjati. Namještaj u sobi, pleteni stolnjak na noćnom ormariću, ili slike na zidovima. Stolnjak koji je stajao na noćnom ormariću, uvijek je pri zatvaranju ladice ostao uštinut između ladice i gornje ploče ormarića, pa bi iduće otvaranje ladice zahtijevalo snažne trzaje u lijevo i desno. Ni sam nije znao koliko je puta izvodio te nepotrebne pokrete.

Zašto nikad nisam maknuo jebeni stolnjak?!

Ili slika koja je visila na zidu nasuprot krevetu. Od djetinjstva je u njemu budila strah i nelagodu. Prikazivala je srednjevjekovnog španjolskog kraljevskog gardista, kako tetura pri izlasku iz gostionice, pridržavajući se za helebardu. Obasjana plavičasto-žutom svjetlošću koja je dopirala iz unutrašnjosti gostionice, grimasa na gardistovom licu izgledala je strašno. Lice je iskrivljavao demonski smijeh, ili užas. Ili oboje. Sad, kad je prvi put nakon nekoliko godina bio u svojoj sobi postao je svjestan da je može maknuti sa zida. No, onda se nasmijao. Nije ju bilo potrebno micati. Promjena koju je već učinio, ionako je bila puno veća. Uostalom, gardist je vjerojatno samo povraćao.

Naravno, teško je objasnio svojim stričevima zašto je otišao raditi na selo u pilanu, umjesto da naslijedi krojački zanat i uhodanu krojačku radionicu. Nije se previše trudio. I oni su osjetili promjenu i nisu ga previše pitali. Kad bi došao u grad svratio bi do strine, malo uživao u njenim kolačima i brzo otišao u biblioteku ili gradsku čitaonicu. Obnovio je svoje prijateljstvo s dalekim rođakom učiteljem, koji ga je redovno opskrbljivao novim knjigama i idejama, a on ih s velikim oduševljenjem prenosio dvojici u kutu kraj prozora Gnjacine gostionice. Kupca svojih drvenih kipova nije ni upoznao. Nije ga zanimao. Taj je posao obavljao Nikola. Zato se iznenadio kad je u jednom od izloga trgovine šeširima naišao na svoj kip brkatog kosca naslonjenog na kosu dok ispija vrč vina u zasluženom predahu. U društvu sa šeširima izgledao je kao da je zalutao. Kao da je gospodi koja žele znati koji je šešir sad u modi služio za izrugivanje. Ali, mislio je, možda je sve to skupa imalo smisla. Novopečenu je gospodu podsjećao da su koljeno ili dva unazad jeli proju umočenu u ječmenu kašu.

Odnos između njega i Ljudine nije se promijenio, osim što su sad mogli slobodnije pričati. Nije više bilo zabranjenih tema. No, mladić je shvatio da je neke stvari ipak bolje ne spominjati. Kad bi načeo temu, koju je često s onom dvojicom u gostionici cjepkao na sitne komadiće da si ih mogao otpuhnuti dahom, Nikola bi počeo jače lupati sjekirom, ili ubrzavati inače ravnomjerne kretnje pilom.

— Mani se tih priča, mali moj! Nije ovo Rusija i nikad neće biti. Ne živi se lako, al’ se ne umire od gladi… trbuh je pun proje, al’ je pun. Ne diže se buna punog trbuha.—

— A kako drukčije do slobode? Misliš da j…

— Jeba ti slobodu. Slobodu ionako sam uzmeš kol’ko ti treba… Misliš da bi ti narod… da je na vlasti dao slobodu?… Dao bi ti kurac… Opet bi je mora sam uzeti… Svejedno… Mani se te priče, za tvoje dobro ti kažem.

Mladić je bio uvjeren da je u pravu. Ali, zašto bi mu onda Nikola, svaki put kad bi se o tome pričalo, začepio usta? Je li to zbog njegovog snažnog glasa i žestokih psovki?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.