Tragovi goveda | Mladen Blažević

PRAVO PRASE

 

— Nisi ti u tim rukama držao ništa teže od pera.

Ljudina je gledao kako se mladićevo mršavo tijelo savija pod težinom grede. Nikola je bio zadovoljan svojom odlukom da mladića zadrži u pilani. Dobio je radnika koji je radio za hranu i smještaj. Nije bio vičan stolarskim poslovima. Ali, trudio se. Bilo ga je smiješno gledati kako poslu vađenja klinova, koji oslobađaju dio ustave i skreću vodu puštajući pilanu u pogon, prilazi kao mačka oko vruće kaše. No, šutio je i radio. I nije više plakao. Nikola ga nije ispitivao o razlozima bijega iz vojske. Nije to bila njegova briga. Mislio je: „Možda i bolje ne znati.“ Nije volio otkrivati tuđe tajne, kao što nikom nije želio otkriti svoje. Pogodila ga je ona Gnjacina rečenica u gostionici, iako to ničim nije pokazao. Znao je da bi se Gnjaco, u onom trenutku istresao i na samog boga i nije mu to zamjerao. Ali, pokazivala je ta rečenica, što seljani o njemu skriveno misle. Nikad nije puno držao do tuđeg mišljenja o sebi. Smatrao je: „Šuti, radi svoj posao, u tuđi se ne miješaj, a vrijeme ionako pokaže tko si i tko su drugi. Dođe sve na svoje mjesto.“ Nije Ljudina bio star, ali život ga je naučio da najveći smutljivci ponekad postanu heroji, a poštenjačine zločinci.

— Dug je život, za sve ima vremena.

Kao mladić, čuo je rečenicu od jednog profesora kojem je mijenjao grede na ladanjskoj kući. Tu je rečenicu ovaj pronašao u nekoj pametnoj knjizi: „Nikad se ne odreci prosjačkog štapa i zatvorske pogače.“ Više ju je puta i proživio. Dolazak u ovo selo bio je njegov novi početak i želio je da ga seljani zavole. Ali, nije u tome bio naročito umiješan. Bio je težak za voljenje, tijelom neprivlačan i nije se znao šaliti. Na pitanja je odgovarao kratko, čineći razgovor teškim. Kad previše popije, volio je dosadno pričati, a kad bi zapjevao, iz njegovog su grla izlazili zvukovi kao kad juncu, koji se ozlijedio, na svježu ranu utrljavaš sol.

Nekoliko dana za redom, kad bi Ljudina ujutro stigao u pilanu, mladić je odlagao nezgrapni tesarski alat, nespretno skrivajući osušenu trešnjinu cjepanicu. Ljudinu to isprva nije zanimalo, ali kad je otkrio da cjepanica poprima oblik ljudskog lica, idućeg mu je dana donio turpiju, burgiju i precizno tesarsko dlijeto.

— Evo ti alat pa đeljaj… Al’ kad završimo s poslom.

Priprijetio mu je mašući kažiprstom. Donio je i svoju staru odjeću. Hlače su bile gotovo neupotrebljive. Jedva su pokrivale koljena. Doduše, i takve su bile bolje nego vojničke. Košulja je, ako se zasuču prekratki rukavi, savršeno pristajala. Imao je sreće, jer Ljudina je volio dugačke košulje, koje štite križa i bubrege od nahlađivanja.

Za ručka je mladić, namrštenog lica, žlicom razmazivao kašu od ječma u koju je zalutala samo lizbra kožice pojedene slanine. Ljudina je polizao dno svoje posude, a onda sa smiješkom rekao:

— Jebi ga sinko, pravo prase svaki napoj poji.