Tragovi goveda | Mladen Blažević

OKLADA

 

Kad je Šuljovan, ili Petar, kako mu je bilo ime, napunio  osamnaest, Gnjaco mu je, stekavši povjerenje, prepustio dobar dio posla. U isto vrijeme Gnjacini su sinovi nastavili po starom. Milan je smočio i time upropastio prvih petsto kilograma portlandovog cementa dovezenih u Smrčković, na koji je Gnjaco bio neizmjerno ponosan.

Ubrzo nakon toga se previše sprijateljio s rođakom usidjelicom, koja je došla iz grada provesti nekoliko tjedana u njihovoj familiji. Zatrudnjela je i ostala nekoliko mjeseci. Travarka Jula je, samo njoj znanom smjesom osušenih trava, izazvala pobačaj, no, rođaka je to umalo platila glavom. Nije jedina, jer su Gnjacu, kad je to doznao, samo molećivo vrištanje gazdarice i Juline smirene prijetnje urocima, spriječile da zatuče svog sina lopatom.

Stariji sin Josip, s jedva napunjenih devetnaest postao je pijanac. Gnjaco ga je zaposlio za šankom. Svakodnevno druženje s pijanicama učinilo je svoje i Josip bi pred večer, mutnih očiju zaboravljao naplaćivati, brkao naručena pića i, onim okom koje je šaralo po gostionici, tražio ko će s njim započeti pjesmu. Gnjaco ga je svakodnevno psovao, no nije ga želio maknuti sa šanka.

— Ne može sin gostioničara biti pijanac… sunce mu… čuješ li ti mene!? Radićeš to dok ne zaboraviš na vino… Jel’ čuješ što ti govorim!? Vino je za tebe roba koji drugi kupuju… Jel’!?… Da  čujem!

— Da oče… neću više ni kapljicu.

No, Josip je nastavljao po svom. Gnjaco je pokušao sve. Jednom ga je tako odalamio otvorenom rukom da ga je mjesec dana kod svake južine dlan na to podsjećao. No, Josipove oči, iako su široko zahvaćale prostor, nisu vidjele dalje od boce. Gnjaco je i sam sve vrijeme provodio u gostionici ne bi li ga kontrolirao, ali vrlo je brzo shvatio da to puno ne pomaže. Mladić je učestalo izmišljao razloge da uđe u skladište iza šanka i tamo kriomice naginjao iz boce. Dosljedan u izvođenju svog sina na pravi put, Gnjaco se dosjetio kako nagaziti vragu na rep.

— Slušaj me sad… od sad… kad uđeš u skladište ima da te čujem kako zviždučeš… Jel’ ti jasno?… I to ne bilo što… znaš koju volim?… Naa tee miislim kada zora svaanee… naa tee miislim kada tn tn tn… znaš koja?… E to ćeš mi zviždukati. Jel’ ti jasno?

I mladić je zaista zviždukao. Činilo se da je dosjetka djelovala i da je Gnjaco na dobrom putu k izlječenju svog sina. Prošlo je nekoliko tjedana i Gnjaco je i dalje provjeravao Josipa. Kad bi se mladić uputio prema skladištu, namjerno bi izašao na stražnja vrata i stao iza njih prisluškujući hoće li čuti zviždukanje. Mladić je zviždukao. Nekoliko je puta, doduše, u svog sina primijetio čudan sjaj u očima, no to je pripisao prehladi, koja je harala u to doba godine. Jednom je, sasvim slučajno, iza vrata čuo razgovor i ostao prisluškivati.

— Ako to izvedeš ja se režem ovde.

— Režem… Plati krunu pa ću ti pokazati.

Gnjaco je čuo glas svog sina. On je ponudio okladu.

— ‘Ajde… ‘ajde jebem ti sve… plaćam… samo da vidim ovdje pred svima. Nema Gnjace ne moraš se bojati.

Iza vrata je počeo dopirati zvižduk melodije. Gnjaco je tiho otvorio vrata i gledao svog sina kako pije i zvižduče. Istovremeno. Iz boce je polako curilo vino u njegovo grlo, a prostorijom su odjekivali zvukovi poznate melodije.

— Šta me gledaš!?… I vi ostali… svi u pičku materinu da vas ne vidim… Van!… Marš van… a tebe ću ubiti… ubio me bog ako neću… zatuću te ki ćenu.

Gnjaco je odustao, zabranio mu ulaz u gostionicu i tjerao ga raditi samo teške fizičke poslove. Povremeno bi, kad oca ne bi bilo u blizini, Josip iznova dokazivao svoju vještinu zlobnicima u gostionici. Ovi su uživali kad gazdin sin radi budalu od sebe, smatrajući to dovoljnom naknadom za zemlju, konje i blago koje su posrkali iz njegovih nedovoljno opranih čaša.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.