Tragovi goveda | Mladen Blažević

NA PROBU

Ana je bila jedna od rijetkih koja nije okretala glavu kad bi naišla na Branku. Čak ju je povremeno posjećivala. Osim nje, činila je to jedino Brankina majka, krijući od oca. Obje su povremeno donosile vrećicu brašna, graha, ili komad slanine. No, otac u njihovu kuću nije zavirio ni brkom. Nije on, pri tom, mrzio mladića što je njegovoj jedinoj kćeri pištoljem propucao nogu. Mrzio ga je što mu je upropastio vjenčanje kćeri s bogatim trgovcem. Od te mržnje još je veći bio prezir prema svom ženskom djetetu koje se kurvalo sa tim sirotanom, dok ju je čekao takav gospodin iz grada. Zaboravio je kako je on doveo svoju ženu. Njegovog je oca, dok je još bio dijete, ubila kobila ritnuvši ga stražnjim kopitom posred čela. Nije imao ni strica, ni starijeg brata da ga, kad je napunio šesnaest, oženi za neku koja će donijeti par volova u miraz. Zato se nije dugo oženio. Do dvadeset i pete. A onda je iz drugog dijela doline, tamo gdje su obronci brda u pozadini potpuno obrasli šumom, uzeo djevojku na probu. Primijetio ju je za sajmenog dana. Puna, čvrsta, rumena, ko jabuka. Svugdje je ima. Jednu su večer, on i nekoliko njegovih pajdaša došli u kuću njenog oca, natjerali majku da nareže šunke, natoči vina, kao da su došli u prošnju i dobro se najeli i napili. Na rastanku je, vukući petnaestogodišnju djevojku za ruku, gazdi dobacio:

— Mala je na probi. Ništa se ne boj. Ako valja… ženim je… pošteno?

I tako je Brankina majka došla na probu. Brzo je zatrudnjela, ali nije time položila ispit. Rodila je Branku. Ipak je bio od riječi. Kad mu je nakon dvije godine i još jedne kćeri, koja je brzo umrla, rodila sina, učinio ju je poštenom ženom. Proba nije bila rijedak slučaj u kraju. Rijetki su bili ovakvi poštenjaci koji bi održali riječ.

Njegova je kći Branka od one brbljave, žive i vesele djevojčice, postala namrgođena, ostarjela žena, koja naporno radeći, nabada s onom desnom nogom, kako su se mnogi okrutno šalili s njenom manom. Na usne su joj osmijeh mogle izmamiti samo dvije sitne musave djevojčice, koje su radosno dočekivale tetku Anu znajući da im donosi po koji salenjak.

Milivoj je dane često provodio na zapuštenom stričevom imanju, koji je, ne oženivši se, poginuo u ratu. Lagao je Branki i samom sebi da ondje odlazi kako bi okrčio zapuštenu zemlju i popravio dotrajalu brvnaru u kojoj je nekad živio njegov stric. Samo je tražio izliku da u osami može pričati sa šljivovicom i pištoljem na drugoj strani stola. O tome kako je njegova Branka od vesele djevojčice postala stara baba.