Tragovi goveda | Mladen Blažević

URLAUB

 

— Danas dolazi urlaubcug u grad. Tko zna imal’ koga… od naših momaka?

Latičino lice je na trenutak bilo umalo veselo.

— Kuma Toma dolazi. Javio pismom… sigurno dolazi.

— Jebi ga u ratu nikad nije ništa sigurno.

Zabadalo je istresao svoju prvu jutarnju rakijicu. Nikad se nije naslađivao ostvarivanjem svojih zlogukih proročanstava. Nije za to bilo ni vrijeme. Onaj komu pogine neko bližnji, ne voli čuti: „Znao sam ja da će se to dogoditi.“

Ne rekavši nikom Gnjaco je upregao konje u fijaker i otišao u grad. Fijaker je koristio samo u posebnim prigodama. Na željezničkom kolodvoru je popušio skoro vrećicu duvana. Nije bio jedini koji je čekao. Bilo je tu puno očeva i majki, žena i djece. Vlak s vojnicima je očito dolazio. Sunce je već zašlo iza brežuljaka na zapadu, ali je za sobom ostavilo svjetlo, kako bi fenjeraš stigao upaliti svjetiljke na stanici. Vlak se najprije čuo, a onda se polako počeo pojavljivati. Bila je to velika kompozicija, ali najveći dio tereta ostavila je negdje prije, ukoliko je uopće bio utovaren. Vojnici su polako počeli izlaziti. Nije ih bilo puno. Bili su tu Prikolica, Kuma Toma, neki momci iz gornjeg djela sela i Josip. Pogledom je pretraživao stanicu. Nije izgledao razdragano kao ostali. Ostavljao je dojam mirnoće i staloženosti i pritom podsjećao na Šuljovana.

— E… Neka si dobro došao sine.

—Oče! — Gledao je oca pravo u oči, što je prije činio samo kad bi dobio pljusku po ušima.

Stisnuli su si ruku. Snažan stisak. Šutke su sjeli na kočiju i krenuli prema selu. Ostali su odlučili obići još nekoliko gostionica u gradu. Latica ih je dočekao sa svojim kolima, spreman potrošiti dobar dio svoje službeničke plaće.

Gnjaco i sin su šutjeli veći dio puta. Prvi je progovorio Josip:

— Mislim da je Milan još živ… čuo sam za pismo… al’ kolaju svakojake priče. Neki pričaju da je pobjego… ne znam… čini mi se… što je istina, ljudi pričaju pizdarije, al’ ja osjećam da je živ.

— Šuti ne spominji!… Zašto Šuljovan nije doša?

— Bilo je on, il’ ja… htio sam… da se izvlače karte, al’ on me prijavio za odmor… nisam ni znao. Mislim da nije spreman… ne može stati pred tebe. Napisa ti je da bi oženio Anu?

— Ne spominji!… Čuo sam da pušiš — Pružio mu je vrećicu duvana koja se uvijek u pričuvi vozila s kočijom.

Kad se i pijana družina iz grada dovukla do Gnjacine gostionice pijanka se nastavila. Kuma Toma je glasno pričao dogodovštine iz rata i slušajući njega bojište je izgledalo, kao mjesto gdje se čovjek može dobro zabaviti i nasmijati. Blato, krv, zagnojene rane, miris baruta, bubnjanje u ušima i staklene poglede prijatelja na trenutak su isprali rakijom i vinom. I Gnjaco je točeći za šankom popio po koju previše, a na licu mu se povremeno pojavljivao skromni smiješak. Možda zbog tog što Josip nije popio ni kapi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.