Tragovi goveda | Mladen Blažević

MISLI NA POGAČU

Ana i Petar su rijetko pronalazili mjesto gdje bi zajedno mogli potrošiti malo vremena. Kraj mlina se to sve rjeđe događalo. Kad bi Ana krenula na pranje pod vodeničinim slapom, Šuljovanu bi pogled u tom smjeru zaklonio Gnjacin brk. Ponekad bi izmislio nešto što mora odnijeti u stražnji dio gdje se nalazila kuhinja, nadajući se da će je tamo zateći. No, najčešće je tamo bila samo gazdarica. Kad je tamo bila i Ana, pomilovao bi je pogledom, dok je Neda okretala pogled u drugom smjeru. Ani su od tih milovanja leđima prolazili trnci, a blijedi obrazi postajali rumeni. Petar bi još dugo, nakon odlaska, stajao na vratima i milovao je pogledom.

— Majko što ću ja?

— Ti ćeš kako otac kaže.

Kako otac kaže, kako otac kaže. Neću. Neću se udati. Ostaću stara cura. U… Crevare neću. Kad bi… kad bi otac znao kako ja Petra… Neću, pobjeći ću. Petar kaže da se otac lomi, da će sve dobro završiti. Ne znam… bojim se… onaj samo nešto broji… ne mogu za njega. Ne mogu za nikoga. Samo Petra. Voljela bi ga dirati. Ne smijemo. Vrag me obuzima… Jula kaže da nije grijeh ako nekog voliš. Neću… ako me dodirne…

— Šta mrljaš po tom tijestu, umijesila si ga odavno.

— Malo sam… zamislila sam se.

— Znam ja što si ti… izbaci to iz glave i ponašaj se pristojno.

— Nisam ništa…

— Nisi? Znaš ti o čem’ ja govorim. Misli na pogaču. Kaša je skoro gotova, a pogača još nije ni pod pekom.

Na pogaču, na pogaču… kako da mislim na pogaču?

Te su se večeri potajno našli iza sjenika. Ana je, prikrivajući uzbuđenost, brbljala poput Branke. Petar je nije čuo. Slušao je njene oči, a one nisu govorile o tom kako je danas provela dan. One su pjevale neku veselu melodiju. Nespretno je svojim usnama obuhvatio njene. Nisu znali što im je činiti. Rukom joj je prošao kroz kosu. Ana se prepustila. Trnci su joj sada prolazili tijelom, a rumenilo na obrazima razlilo po cijelom licu. Bio je to onaj isti osjećaj koji je znala osjetiti ležeći potrbuške na slamarici, samo puno jači i intenzivniji. Nesvjesno je mrmljala poput Gnjace, kad nakon dana prisloni zaimaču punu kaše na usta. Mrsio joj je kosu. Lijevu je držao na njenom boku nesposoban da ju pomakne. No, Ana je istovremeno osjećala sva mjesta njegovih dodira. Polako je spuštao ruku niz vrat, zastavši na plećima kao da isprobava koliko je snažna, te se nastavio spuštati osjećajući pod tkaninom svaki kralježak. Zaustavio se nad stražnjicom kao da se dvoumi. Ana je ubrzano disala. Sjetio se da ima i lijevu ruku i počeo ju spuštati niz bok prema koljenu. Došavši do koljena, ruku je premjestio na unutrašnju stranu bedra. Desnu je konačno spustio na njenu pozadinu i privio je čvrsto uz sebe. Njegova tabakera u džepu od košulje joj je uštinula bradavicu. Trznula se. Petar nije znao da li je to zbog straha ili uzbuđenja. No, nije se pomakla. Trenutak prije nego mu se ruka popela do njenog međunožja izustio je:

— Moraš kući. Vidjeće…

Odvojio je samo usne. Otrčala je iskobeljavši se iz zagrljaja. Dok se zavlačila u slamaricu vidjela je sebe i Petra kako se ljube iz nečijih drugih očiju. Nisu to bile Gnjacine oči. Bio je to neko tko ih gleda s osmijehom.

Petar nije sebi mogao oprostiti zašto je ono rekao. Da se za ovo sazna, svi bi mu se smijali. Kad curu odvučeš iza sjenika, posao je dogovoren. Samo ga treba obaviti.

Mogao sam, pustila se. Ali… kad sam ja… nije to… onda ispada, ko kod Bose. A nije. Ovo je nešto puno ljepše. Ne da se ni usporediti. Gnjaco nemoj nas mučiti. Nemoj da se skrivamo po sjenicima.