Tragovi goveda | Mladen Blažević

ZEMLJI TREBA OSTAVITI NJEN DIO

 

Zabadalo je zamućenog pogleda dozivao trenutke kad je kraj šanka uvijek mogao pronaći društvo. Nije on bio čovjek koji voli druženje. Reklo bi se upravo suprotno. No sada, kad se u gostionici nije moglo pronaći nikog poznatog, izuzev poštara Latice i žandara Kovača, Zabadalo je osjećao tjeskobu, koju je teško mogao opisati svojim kratkim rečenicama. Slično se osjećao i Gnjaco. Brkovi su mu visjeli nejednako, kao loše svezana vezica, a lice podsjećalo na neulaštenu cipelu. Vojačenje je izbjegao, posegnuvši u onu škrinjicu kruna i jednomjesečnu provizaciju važnoj osobi iz grada. Nije to učinio iz straha za svoj život. Ponekad je zamišljao kako bi rado otišao u najveću borbu, ako bi na taj način dozvao pameti svoje sinove. No, znao je, to je nemoguće. Njegovi su sinovi probisvijeti i na imanju i u vojsci, a njegov odlazak u rat, značio bi zatvaranje gostionice, trgovine, kamenoloma, drugim riječima cijelog gazdinstva. Tim više što je unovačen i Šuljovan.

Kad može on, mogu i oni… Pravi dečko… šuti i radi.

Zato svoje sinove nije ni pokušao izvući iz vojske.

Nakon tri mjeseca, stiglo je pismo iz nekog udaljenog blatnjavog rova od nepoznatog satnika. Na Gnjacino lice je prilikom otvaranja pisma pala sjena. Mlađi se opametio zauvijek. Milan je poginuo. Štete koje je činio po gazdinstvu, od kojih bi se Gnjaci kosile obrve, sad su mu se činile kao simpatični nestašluci.

Od tad nije bilo prave trgovine. Nije razlog tome bila ratna kriza. Ona je, štoviše, u mnogo čemu pogodovala zaradi u trgovini. Barem na brašnu i cigaretama. Ali, Gnjaci je ponestalo volje. A to se osjećalo u gostionici i cijelom gazdinstvu. Poštar Latica se još brže sušio, Kovač je izgubio društvo za pijančevanje.

Gazdarici Nedi bi, dok mijesi kruh, pogled često odlutao i teško bi ga vratila i Gnjacina galama u neposrednoj blizini. Anine pjesme nikad nisu bile tužnije i tanjeg glasa. Jedino se Jula držala kao da se ništa nije dogodilo, iako se u njenim očima, umjesto znatiželje, pojavila neka čudna ravnodušnost. Život je krenuo unatrag. Živjelo se ne bi li se potrošilo vrijeme. Gnjaco je zapostavljao posao u trgovini i gostionici, a novca za održavanje cesta više nije bilo. Jedino čemu se ozbiljno i iskreno predao, bio je veliki voćnjak šljiva i svakodnevna briga oko stoke. Brinuo se on i prije. Njegove su šljive i do sad davale veće urode od ostalih, ali urodi su bili hiroviti. Jedne su godine od uroda pucale grane, a onda dvije godine nisi mogao ispeći ni kotao rakije. No, Gnjaco je bio čovjek koji je, sve poslove koje je radio, obavljao temeljito. Sad, kad se posvetio šljivama, prvi je put uživao u obavljanju posla, a ne samo u plodovima njegovog rada. U trgovini i gostionici, kao da se nisi imao za što uhvatiti. Bilo je tu novca, magacini su uvijek bili puni, sve se više punila ona škrinjica pod daskom u kuhinji. Ali, nije bilo iskrenog zadovoljstva. Nije se to moglo usporediti s dvije stotine novih voćaka posađenih u redovima koji su lagano zavijali. Mogao si među njima postaviti tračnice i vlakom se voziti od jednog na drugi kraj voćnjaka.

— Kad na proljeće premažeš stabljike krečom, pa one procvjetaju, a pod njima tek pokošena djetelina — Gnjaco je u gostionici znao objašnjavati svoju iznenadnu potrebu za radom u voćnjaku.

Kako je počeo rat, Gnjaci su šljive rađale svake godine. Naravno, nije to imalo nikakve veze s ratom. Drugima je uvijek nešto upropastilo urod. Ili kasni mraz uništi cvijet, ili prevelika suša osuši lišće, ili tuča. Njihove su voćnjake napadale uši, šljivine mušice, šljivin crv, razne vrste gljivica, lišaji. Ali, Gnjacin voćnjak na ravnom platou iznad sela, potpuno ograđen živicom, bio je mala oaza, koju su zaobilazile sve nevolje. Nije to bila ni puka sreća, ni viša sila. Bilo je u to ugrađeno jako puno znoja, kojeg je doduše, Gnjaco cijedio s lakoćom. Smijali su mu se potiho iza leđa kroz cijelu zimu, dok su konji vukli osamdeset saonica stajnjaka na brdo iznad sela. Rasporedio bi ih na hrpe, a na proljeće rastresao po cijelom voćnjaku. Smijali su mu se i kad je usred voćnjaka posadio desetmetarski jarbol s pola metra dugom daskom, poprečno zabijenom na vrhu. Da bi ga prevezao iz obližnje šume platio je nadnicu trojici drvosječa. Ali, ubrzo je vrh jarbola, za osmatračnicu, izabrao jastreb mišar i miševi su od sad grickali korijenje u susjednim voćnjacima. Na proljeće bi, u doba cvatnje, u voćnjak odnio četiri košnice. Opet razlog za podsmijeh:

— Gnjaco, pokraj kestenovih i bagremovih šuma ti košnice odnio u šljivik — govorio je Kovač.

Ali, košnice tu nisu bile zbog meda, već zbog oprašivanja. Sijao je Gnjaco među voćkama djetelinu. Bila je to dvostruka korist. Trebalo je nahraniti blago u njegovim štalama. Stari su seljani znali reći: „Ako hoćeš pune ambare žita, sadi pšenicu gdje je rasla djetelina.“

Što je dobro za žito, dobro je i za šljive, mislio je Gnjaco. Iz istog je razloga, samo s vilama, a nikad s grabljama, skupljao sijeno. „Zemlji treba ostaviti njen dio,“ čuo je jednom od nekog starca. Vjerojatno je to bio Zabadalo. Čovjek koji se nikome nije podsmjehivao.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.