Tragovi goveda | Mladen Blažević

U MEĆAVI

 

Te godine prvi je snijeg pao tek poslije Božića. Samo pokrio zemlju i smrznuo. A onda, mjesec dana ništa. Saonice su umjesto šuškanja, ugodno škripale ublažavajući ritam konjskih kopita po zamrznutom snijegu. Gnjaco je znao da je kući prekasno krenuo. Tim više što je uz sebe imao šestogodišnjeg dječaka. Kumovog najmlađeg sina.

Ne ide se nikamo u noć. Dobro mu je govorio kum.

Al’ tvrda glava neće da sluša. I ko za vraga počinje snijeg…Neće to dugo. Ne miješa dovoljno.

— Jesil’ se smrzo?

Dječak nije odgovarao. Mirno je spavao umotan u debelo konjsko ćebe. Gnjaco mu je podigao vuneni šal preko nosa kako bi sačuvao toplinu daha. No, snijeg nije prestajao. Još je pojačavao. Breze i johe su se počele saginjati prema putu. Gnjaco još nije bio zabrinut. Ako iskoristi ovo svjetlosti što je ostalo i do mraka stigne do prijevoja onda će već lako. Dalje je sve ravno i lagana nizbrdica. Kad je stigao do prijevoja, uokolo je već bio potpuni mrak. Upalio je petrolejku, no ona nije osvjetljavala više od nekoliko metara puta. A okoliš se izmijenio. Onaj je odozgo rasparao jastuk. Sad je već bio ozbiljno zabrinut. Snijeg nije popuštao i sve je teže pronalazio put. Kobile su teško gazile kroz neutabanu bjelinu. Za povratak je bilo prekasno. Prevalio je skoro pola puta, a i kumu bi morao priznati svoju lošu procjenu.

— Al’ bi pizda likovala da mu se sad pojavim na vratima.

Samo, ovako ću… teško… do kuće. Tu je negdje bila neka napuštena kuća. Ako nije srušena… Biće, ako ništa… komadić krova. Valjda se nije sav urušio. Ali đe je… u ovom mraku. Đe su one dvije jele što je ona budala zasadila… Saditi jele u našem kotaru… Pokraj toliko hrasta i kestena… on sadi drvo koje moš zubima pregristi. Al’ sad… da ih vidim radova bi se… ko dijete medenjacima.

Po propadanju konja i sanjki shvatio je da je negdje skrenuo s puta. Snijeg je sada bio puno sitniji, ali je šuštao i padao vodoravno nošen jakim vjetrom.

Hladno…

Pogledao je dječaka, koji je izgledao kao čahura gusjenice.

Dobro je, obrazi su rumeni. Da je nekako naći onu kuću…

— Jebem ti prste ne osjećam! Ma lako za mene, ali ovo dijete… i kobile. Satraću kobile!

Na trenutak mu se činilo da je u mraku nazreo jele. Okrenuo je kobile u tom smjeru, ali nakon samo tridesetak metara shvatio je da se prevario. Pokušao je okrenuti nazad, no desna je kobila naglo propala i nakrivila sanjke. Dječak je ispao u snijeg. Gnjaco je skočio i podigao ga. Vidno u šoku, hvatao je zrak. Lice mu se pripremalo za plač.

— Šuti! Nije vrijeme za plakanje!

Gnjaco je prekinuo suzu prije nego je krenula i već je odvezivao kobile.

— Zamotaj se u to ćebe i podigni petrolejku!… Ne vidim šta radim!

Pustili su sanjke, Gnjaco je natovario što je mogao na leđa, stao između kobila i poveo ih prema brdašcu.

— Hodaj ispred… i drži visoko tu petrolejku! Pokrij glavu ćebetom!

Hodali su dobrih pola sata, uglavnom uzbrdo.

Koliko je sati?! Nije sigurno još ponoć?! Smrznut ćemo se do jutra! Mora biti ovdje negdje…

— Ako vidiš jele viči!

— Prošli smo i’. Tamo…

— Đe?

Dječak je pokazivao u smjeru koji je Gnjaco odbacio kao sigurno pogrešan. Nakon što su pronašli dvije osamljene jele, još su puni sat tražili napuštenu kuću. No, krov se potpuno urušio. Ni crijepa. Srećom, veći dio krova na maloj štali kraj kuće bio je čitav. U štalici nije bio ni komadić suhog drveta. Nije ni pokušao paliti vatru. Glavno je da su našli malo krova. Drveno korito, koje je stajalo zabijeno za drvene grede u zidu, očito je nekad služilo umjesto jasala. Gnjaco je tamo privezao kobile i izbacio nekoliko letava koje su u njega pale zbog dotrajalosti krova. Kobilama je pred gubicama oko vrata objesio vrećice zobi.

— Miči krpe s nogu da vidimo kakvi su prsti!

— Bole me… hladne su.

— Dobro je dok bole. Odmotaj to!

Istrljao je dječaku prste među dlanovima i omotao ih u iste obojke.

— Nikad ne steži obojke previše oko nogu… prsti moraju biti slobodni da rade.

Zamotao je dječaka u ćebe kao gusjenicu i položio ga u korito ispred kobila.

— Tu će te ove moje dvije ljepotice zagrijati sapom… tako… Ako prdekneš koji put, biće još bolje.

Jutro je Gnjaco dočekao grijući se vinom. Nekoliko je boca stavio u naprtnjaču koju je skinuo s prevrnutih saonica. Bio je zadovoljan što je u mraku i žurbi uzeo crno. Crno grije, a bijelo i rakija su za vrućinu. Dječak je virio iz jasala.

— El ti se smrzo prdac?… Neka je malo… neće nam biti ništa, momčine smo mi!

Bio je raspoložen jer su se kroz rupu na krovu probijale prve zrake sunca. Znao je da to znači hladnoću i sjeverni vjetar, ali mogao je potražiti saonice bez straha da će se izgubiti. Shvativši da neće moći bez kobila pomaknuti sanjke, izašao je na put. U daljini, na putu u pravcu sela, neko je gonio krave.

Kud će ovaj s kravama… ovako rano… po tom snijegu?

Nije stigao o tome ni razmisliti, a iza leđa, iz pravca od kud je noćas i sam došao, začuo je udaljene povike. Okrenuo se i primijetio svog preplašenog kuma. Stojeći na saonicama koje su se brzo kretale, gledao je preko kobila desno i lijevo, pogledom tražeći dječaka.

— Gdje je mali?

— Smiri se! Sve je u redu… eto ga u štali… tu preko s kobilama.

— Uh! Dobro je. Prepa sam se… tebe vidim, njega nema…

— Jebi ga! Nerado kažem, al’… ima si pravo. Treba sam prespavati… ‘Ajd pomozi izvući sanjke.

Nakon nekoliko je dana u gostionici saznao da su, upravo to jutro, u okolici nestale dvije krave.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.