Tragovi goveda | Mladen Blažević

POLITIČKA PLATFORMA

 

Šuljovan je često osjećao nezadovoljstvo. Ako bi se uspoređivao s ostalim seljanima, nije za to imao razloga. Oženio se. Obnovio je svoju kuću, izgradivši novi ganjak. Popravio krov na štali. Kravica koju su imali, redovno se telila. Ono malo sijena što je za nju bilo potrebno, nakosio bi oko kuće. Dvoje prasadi, nekoliko kokica i repa, koja je u dolu pod kućom uspijevala sasvim dobro, bilo je dovoljno da se prezimi, uz kašu u koju je umočen komad suhog mesa. Osim toga, Gnjaco mu je, otkad je oženio njegovu kći, povećao plaću. Ali, povremeno podbadanje u gostionici koje je podnosio uz kiselo krivljenje usana, taložilo je prašinu na lijepe trenutke provedene s Anom. Više ih nije mogao dozvati. Ostali bi zamagljeni i zamućenim očima mogao je samo povremeno naslutiti onaj Anin smijeh kraj mlina. Njezino se lice postupno pretvaralo u ukiseljenu repu.

Ne možeš biti oženjen i nemati djece. To je k’o da sam… prohodao i nastavio puzati. Moša kaže… možda nije stvar do nje. Možda je do mene… Al’ ne može biti…Odslužio vojsku… bio u ratu. Kad sam sposoban za pušku mogu valjda dobiti sina, majku mu… Kad bi barem ona nešto rekla. Samo šuti… pjeva… pjeva tužno. Kad čujem tu pjesmu dođe mi da se napijem… uhvatim se knjige. Al’ ona tuga… odzvanja u ušima.

Tu je tugu povremeno zavezala i stavila u podrum priča o svjetskoj politici i malim obespravljenim narodima, u Gnjacinoj gostionici. Sve je rjeđe mogao sudjelovati u tim razgovorima s istim žarom kako su to činili Josip i Moša. Osjećao je da to što se događa u Francuskoj ili Moskvi, nije tako važno kao ono što se događa u njegovoj kući. Ili, ne događa. Josip i Moša su, upravo suprotno, postajali sve gorljiviji u ukazivanju na svjetske nepravde. I dok je Moša o njima govorio općenito uključujući u teme čitav svijet, Josip se najviše volio zadržavati na bližim temama. „Mora se nešto učiniti!“ bila je jedna od njegovih čestih rečenica.

— Treba za to dobra organizacija, ali i svijest pojedinca.

— Ma treba, al’ ko će je buditi. Mi… zapravo… trebala bi nam to biti dužnost.

— Nemamo intelektualnu i političku platformu.

— Ma kakvu platformu.

— Jasan politički stav i jasne putove ostvarenja.

— Ma, jebeš to… tako se nikad nećemo maknuti. Mora se nešto učiniti. Plaf…platforme će doći usput.

Petru se činilo da je Moša posudio nečije rečenice i sada ih recitira kao pjesmicu. Neko je te rečenice sadio u njegovu glavu poput mladica šljiva i tamo su, čini se, nailazile na plodno tlo prepuno stajnjaka. Josipu su, nasuprot tomu, misli nailazile slučajno i u naletima, kao kad vjetar donese sjeme prosa miješano s korovom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.