Tragovi goveda | Mladen Blažević

MUTNI POSLOVI

 

Ko je sad ovaj?… E moj Josipe… sad si mi i mufljuze počeo dovlačiti u gostionu.

Gnjaco je gledao preko šanka prema stolu u kutu u kojem su za stolom sjedili Moša, Josip i nepoznati muškarac. Pridošlica je izgledao pohabano i smežuranog lica, kao zgužvane novine. Oči su mu neprestano bježale prema vratima, kao da nekog očekuje. Gnjaci je pažnju privukla jedna njegova rečenica namijenjena Josipu:

— To što ćeš učinit je važno za sve nas… za ljude… za sve.

Ništa više nije čuo. Smežurani je snizio glas, shvativši da se previše zanio i njegove riječi šire previše znatiželje.

Šta će on učiniti… Josip… ne sviđa mi se to.

— Ko je ovaj?

Joja je odmahnuo glavom u smjeru stola, kako bi pokazao Gnjaci na koga misli.

— Nemam pojma… Doša je s Mošom… a neki…

— Neki iz grada… priča ko gospodin… a njuška mu ko da radi u polju… pogledaj mu lice.

— Ma… nego čuj… Joja… reci mi šta ste ti i Milan… nešto ste radili sa strane, da se ne zna.

— Šta bi radili Gnjaco?

— Slušaj me nisam budala… imali ste neke mutne poslove.

— Gnjaco, ti znaš da ja imam svoju pekaru… šta meni treba da se ja…

— Nemoš od pekare kad ti prdne ić u toplice… Joja… nemoj me zajebavati.

— Eeh… šta si ti? Tu si da točiš i šutiš, ako se meni pije, ako ne…

— E, pa neću ti točiti… ja sam da točim jel’?… Ja ću točiti onome kome oću. Mrš van iz gostione sunce ti…

— Požalićeš Gnjaco… mene niko nije izbaciva.

— Mrš… mrš van!

— Neće to ovako završiti…

Trojica u kutu začuđeno su gledali u gostioničara kojem su se brkovi objesili i, zajedno s gustim podignutim obrvama, činili nakošeni križ na licu.

Šuljovan je napravio veliki krug oko sela i došetao do Jojine kuće. Nije ga zatekao. Jojina majka je samo mahala glavom:

— E, sinko, s mojim ti se Jojom nikad ne zna… dođe i ode, vrag ti ga zna.

Krenuo je kući, ali kad se popeo na visoravan, skrenuo je prema Gnjacinom šljiviku. Padala je noć, ali nije još mogao gledati u Anino lice. Lako je otvorio vrata Gnjacine daščare. Bila su zaglavljena samo savijenim čavlom. Kraj zgužvane slamarice, s lijeve strane, nalazila se klupa, na njoj petrolejka i metalna kutija. Otvorio je kutiju. Komad slanine, komad miješane pogače, šibice, vrećica duvana i papir. Kao stvoreno. Sjedajući na klupu, vidio je na suprotnom zidu iza vrata hrpu naslaganih suhih drva.

— Ovdje je sve što čovjeku treba… jel’ Kurta?

Kurta je sjedio pred vratima i uvrijeđeno gledao u daljinu dok se iza njegovih leđa čulo pucketanje vatre i cvrčanje slanine. Znao je da ne može računati na komadić. Petar mu je to jasno dao do znanja viknuvši na njega dok ju je pokušavao samo ovlaš liznuti. Shvativši da je Petar pojeo i zadnji komadić, uputio se prema kući. Ana je puno osjetljivija na njegovo izvrtanje na leđa i pokazivanje svijetlih dlaka na trbuhu.

— Šta je izdajico? Ideš kući moljakati se za jelo?

Petar se nasmijao gledajući prema svojoj kući. Ana je bila budna, svjetlo petrolejke je kroz prozore osvjetljavalo ganjak i dio dvorišta. Na trenutak je poželio otići za Kurtom, ali osmijeh mu se ispružio u ravnu crtu.

Noćas ovdje, a sutra rano… Joji na vrata.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.