Tragovi goveda | Mladen Blažević

NEROTKINJA

 

— Sunce mu… nešto smrdi. Jesi to ti? — Šuljovan se okrenuo prema Josipu mreškajući bore.

— Pa prao sam se jutros… pod pazuhom.

— Nije to od znoja. To je od punih jaja… tvrda su… a?… k’o kruške ranke. He,he… nije jeba od prije rata — Stršen je samo vrebao ovakvu priliku.

Društvo za šankom se cerekalo.

— Što se ti smiješ Petre? Prošla godina a sin?… Nema nasljednika… a?… Da si bar ćer napravio.

— Gledaj svoja posla!

— Brinem se… ako ti treba pomoć… he,he. Ja imam tri sina… znam kako se to radi — Stršen nije posustajao, ohrabren saznanjem da nema Gnjace.

Petar nije dozvolio da mu riječi preteknu misli. Znao je da ulaskom u krug oženjenih mora trpjeti i neumjesne šale na svoj račun. Ali, ova mu je otvorila dobro zaključanu škrinjicu skrivenu u kutu njegovog mozga. Negdje na potezu iznad lijeve obrve, preko sljepoočnice prema uhu. Vrag je otvorio kesu.

Majku mu… hihotali smo se u krevetu samo onaj prvi put. Poslije je to sve bilo… šutke. Svaki put sve gore… Ja se zavučem pod ćebe… Ona spava… Ili se pravi da spava… Probudim je… popnem se na nju… Kao da je neki mrski posa… poslije ni riječ… A kako bi?… I što se tu ima kazati?

Zanimalo ga je što je u njenoj glavi. Ali ona bi brzo zaspala. Ili se pravila da spava.

I bog nam ne da djecu… Kakav bog?… Pravo ima Moša, nema boga… Nema djece, jer ona ne može… Nerotkinja… Jebem ti sreću… Zato se i pravi da spava… Zašto mi ne kaže?… Ja je ne bi zbog tog ostavio… zna to valjda.

Moša je primijetio Petrov pogled zavezan za naslon stolice preko puta.

— Ne daj vragu da ti vršlja po mislima. Ne treba ti on da bi dobio sina… Ana ti treba.

Moša je govorio u kratkim rečenicama, ali Šuljovan ga nije razumio. Josip je u mislima omekšavao one svoje kruške ranke.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.