Tragovi goveda | Mladen Blažević

POSRANA RIJEČ

Jedno se prijepodne u Gnjacinoj gostionici pojavio stari Crevar sa svojim sinom. Bez riječi je mahnuo svima i naslonio se na šank preko puta gazdarice.

— Rakijicu… gdje je gazda?

— Tu je negdje. Da ga zovem?

— ‘Ajde zovi ga… trebamo podivaniti.

Vidjelo mu se na licu da to nije samo „divan“. Ako bude kratak razgovor, biće barem povišenog tona.

Neda se izgubila kroz stražnja vrata koja su vodila u dvorište. Mladi Crevar je neprimjetno stajao kraj svog oca kriveći glavu. Pronašao je nešto jako zanimljivo na polici preko puta šanka iako je tamo stajalo samo nekoliko punih boca rakije. Kad ga je pogledao, starom Crevaru se unutarnji dio obrva spojio s nosom.

— Kojim dobrom? — Gnjaco se pojavio na stražnjim vratima. Skrivao je da zna razlog Crevarovog dolaska.

— Što se ti meni ne javljaš? Već smo trebali pripremati vjenčanje — Crevar nije želio gubiti vrijeme.

— Nisam imao vremena. Morao sam… Zapravo sam želio razmisliti. Ne želim dati Anu tvom sinu — Gledao je prema sinu, koji je hodao po gostionici i brojao stolove.

— Pogledaj ga. Moja je Ana… takva… mitna, ali nije k’o ovaj tvoj… još ga nisam čuo riječ da izgovori.

— Četiri — Sin ga je demantirao s druge strane gostionice.

— Dogovorili smo se Gnjaco, majku mu.

— Pet.

— Jebi ga, ne dam mu Anu da smo sto puta dogovorili… znaš da ja ne kršim riječ, al’ ovo… ne mogu… žao mi je… žao mi moje Ane.

— Sunce ti… što ću ja od sela sa svojom sramotom… Odbio dati kćer… meni… mom sinu… znači moj ti rod ne vrijedi? Posra si svoju riječ Gnjaco… obiće ti se o glavu.

Mahao je desnim kažiprstom dok je izgovarao zadnju rečenicu. I sin je prekinuo brojanje. Povišeni ton njegovog oca govorio mu je da nešto nije kako treba. Gledao je neko vrijeme u kažiprst svoga oca, a onda mu je pogled ponovno pobjegao na policu preko puta šanka, podsjetivši se da je tamo nešto jako zanimljivo.