Tragovi goveda | Mladen Blažević
TREBA DOBRO OČISTITI PUŠKU
Josip je nekoliko puta pokušao razgovarati s Milanom ne bi li saznao što mu se zapravo dogodilo u ratu. Zašto je nestao, gdje je bio, što je radio? No, Milanove bi riječi puzale lijevo-desno i zavlačile se u najbližu rupu u zemlji. U tim je trenucima zračio nekom lažnom srdačnošću. Uostalom, nekad, dok su bili prisni, neprestano su se međusobno omalovažavali i vrijeđali. Josipu je to nedostajalo. Više bi volio čuti Milanovu psovku, nego: „Hvala“. Ili: „Možeš li mi molim te pomoći prenijeti ove sanduke.“ Umjesto: „Dovuci guzicu ovamo, trutino, i izvadi te ruke iz džepova!“ Što je najgore, kad te pita tim načinom, zaista mu moraš pomoći. Uostalom, kakav je to brat ako ga ne možeš poslati u pičku materinu. Takav je odnos odavno postigao s Petrom i Mošom. Moša bi rijetko uzvraćao na isti način. Njegov je rječnik bio profinjeniji. Ali, nije štedio okrutne šale i prosipao bi ih kao sjeme djeteline svaki put kad bi naišao na komadić obradivog tla. To mu je samo izmamljivalo osmijeh na usne, ali dok mu se brat uljuđeno obraćao, duboko je udisao zrak i tresao desnom nogom ispod stola.
Stekavši Gnjacino povjerenje svojom marljivošću i odgovornim ponašanjem, Milan je umjesto njega često kočijom odlazio u grad po nabavku robe. Osim nekoliko mjesta, koja je zbog posla morao obići, uvijek bi obišao stočni sajam. Porazgovarao s nekoliko ljudi i jednim trgovcem stoke. Bilo je to mjesto gdje je, sa svojim rasnim, nazobljenim kobilama, privlačio poglede trgovaca i švercera. Ponekad je na susjednim štandovima kupio maramu, ili ukosnicu, koja bi kasnije pokrivala majčinu glavu, ili pridržavala Aninu kosu. Kad je jedna od djevojaka, jutro nakon prela prošetala selom s jednom od tih ukosnica, bolje upoznati seljani su počeli širiti priče kako Gnjaco sprema oženiti svog mlađeg sina. Milan se, na takve priče, samo nasmijao. Roditelji buduće mladenke su se tako nečemu mogli samo nadati. Nisu skrivali zadovoljstvo i ponos pred susjedima. Milan i Josip najbolje su prilike u selu, a ući Gnjaci u porodicu nešto je čemu su se potajno nadali mnogi. Na Josipovo pitanje:
— Stvarno se ženiš?
Milan je prvi put nakon toliko vremena rekao nešto bratu u povjerenju.
— Mala je slatka k’o med, ali znaš kako je. Ne možeš meda puno pojest. Jednu žlicu i… puna usta. Tako je… Nisam ja za… Osladio sam se i sad mi je dosta.
Josip je zbog ovog komadića istine, koju je Milan rekao
samo njemu, na trenutak osjetio prisnost sa svojim bratom.
— I što ćeš sad? Ljudi pričaju… mislim… mala je osramoćena.
— Ništa. Nisam joj ništa obeća… Ja sam dobio što sam tražio… A… šta je ona tražila… to je njen problem… Ljudi pričaju… ljudi uvijek nešto pričaju… Jebe mi se za ljude… Tebe još zovu onaj Gnjacin sin pijanac, iako ne piješ od rata… Jebeš to što ljudi pričaju.
Djevojka je nekoliko dana gizdavo hodala izmišljajući razloge za odlazak do sela i čekajući idući sajmeni dan. Priliku za idući susret s Milanom. No, dok je pjevušila tjerajući kravu, njen cvrkutavi glas prekinuo je otac čekajući je na raskršću koje je odvajalo put prema njihovom zaseoku. Šamar se čuo do sela i ostavio je trag prstiju na licu.
— Zato ranim, da se kurvaš okolo? Neš ti men izići iskuće dok ti ja nenađem čojeka. Jasno?
— Nis…
— Šut’! Sunce ti jebem tvoje. Trk ukuću! Tamoš tek dobiti. Koga sam ja ranio?! Benasta budaletina.
Djevojka je trčala prskajući suzama po prašnjavom putu, a otac je krenuo kumu, ne bi li u rakiji ublažio poraz. I to poprijeko preko livade. Nije se još mogao susresti s pogledima seljaka i slušati njihov smijeh.
Kad se Milan vratio iz grada s prepunim kolima i krenuo ih istovarati, Gnjaco je sjeo na tek istovarenu vreću.
— Bio mi je Mikan… onaj, jedan od Ćordi i pitao kad ćemo ti i ja kod njega u prošnju.
Gnjaco je čekao Milanovu reakciju. Mladić je nastavio iskrcavati vreće i smješkao se.
— I što si mu reko?
— Da se goni u tri pičke materine. Dosta mi je sirotinje da mi se mota pred dućanom, još mi treba doći ukuću… Šta si radio s njom?
— Poklonio sam joj ukosnicu. Koštala me trideset para.
Milan se i dalje smješkao.
— Da, poklonio da bi jebava. I šta sad?
— Ništa. Sad ću neku drugu.
— Sunce ti… vraga ćeš nam navući. Pazi šta radiš! I slušaj!… Što dogovaraš s Jojom?… Vidio sam te… Pazi… pazi ga se ko guje.
— Znam ja s gujama.
Gnjacina je ljutnja kopnila pred ponosom. On je taj dio mladosti propustio. Oženio se sa šesnaest. Ponekad je zavidio mladićima njegove generacije, koji su ganjali cure do svoje dvadeset i pete i opet stigli sve napraviti. I skućiti se i imati po pet, šest i sedam sinova. Neka se još malo ispuše. Neka dobro očisti pušku. Doći će mu brzo do glave.
Sadržaj
Pišem i čitamOficirska kurva
Oklada
Lud al’ pametan
Subenast
Arijanisti, bogumili, kalvinisti, komunisti i anarhisti
Stari momci
Sprovod i rođenje
Kuma Toma
Pridrži mi uzde!
Kroz rešeto
Zemlji treba ostaviti njen dio
Čudna neka vojska
Ljudina i šegrt
Pismo iz vojske
Doći će žuti
Pravo prase
Napiši na led pa okreni suncu
Lovac
Urlaub
Zlatom piši, govnom zapečati
Ubilo kuma
Brbljiva Branka i šutljivi Milivoj
Što bi mu ja?
Ni čašu, a upišan
Misli na pogaču!
Šutnja je laž
Šinjo i Joja
Posrana riječ
Gljive i trave
Momak iz grada
Stokokradica
Nek’ vam je sa srećom
Brat i ujak
Gola je guzica tvrđa od Budima grada
Dvije svadbe i ponovno rođenje
Uzmeš koliko ti treba
U mećavi
Nerotkinja
Moj čovjek
Svetac, ili blaženi
Na probu
Noć za dan
Žandari na zadatku
Treba dobro očistiti pušku
Politička platforma
Kip s imenom
Dobijem ga, pa ga izgubim
Grijeh je ljubav bez djece
Lovac i divljač
Udarila me grana
Pogodak je pogodak
Dokoni umirovljenik
Novi čuvar reda
Blago, ili teret
Lopovi su na sajmu
Noseća sam
Istraga
Marko
Mutni poslovi
Nigdje odavde
Šta je vama ljudi?
Ode i drugi
Štala
Što će mi novci, ako nema žena
Tragovi stoke
Kud kreneš ugaziš u balegu
Trap za kestene
Tamo lopovi žive k’o gospoda
Vrag je diga šumu na noge
Moram nešto obaviti
Tebi više ne treba
Neko je tamo zakopan
Neotvoreno pismo
Malo, plavo, smežurano
Impresum