Tragovi goveda | Mladen Blažević

NEKO JE TAMO ZAKOPAN

Ljudina je na leđima nosio Gnjacu. Izgledao je kao mrav koji nosi veliku sjemenku. Morao se često odmarati, naslanjajući Gnjacu na stablo. Gnjaco je brzo blijedio. Izgubio je dosta krvi. Tane je prošlo kroz nogu, ali je napravilo veliku ranu na stražnjoj strani. Znao je da ga mora brzo prenijeti na mjesto gdje će moći mirovati i gdje ima zavoj koji zaustavlja krv, a ne Jojina pohabana košulja. Podvezao mu je nogu iznad rane, ali isteklo je dosta krvi. Sjetio se Šuljovanove kuće.

Najbliža je. Ana je sigurno kod kuće… da samo… i tamo… ko zna šta me tamo čeka?

Gore na livadi, kad je Gnjaci vezao nogu, napunio je pušku i otišao vidjeti šta ima u daščari. Uzeo je prevrnutu bocu rakije s poda. Nije bilo nikoga. Samo je iza daščare bila svježa humka. Kao nečiji grob. Kad je to rekao Gnjaci, ovaj je spustio pogled i izustio:

— Ubio je i Petra.

Gnjaco je ponovno pred očima imao svog brata. Brat ga više nije gnjurao. Pričao mu je nešto važno. Nešto što otac želi zauvijek prenijeti svom sinu. No, iako se trudio, nije ga mogao razumjeti. Kao da je pričao nekim izumrlim jezikom. Zatim je nestao, a na njegovom mjestu s druge strane stola sjedila je Jula i gledala kroz prozor. Naglo se okrenula i pogledala ga u oči.

— Ignjatija, jesam li ja kurvetina?

Želio joj je reći da nije, ali je došao svijesti. Ili nije. Nije znao. Osjetio je kako ga nose dvojica i nešto pričaju. Nije ih razumio, kao ni brata. Želio se vratiti Juli da joj odgovori na pitanje.

Kad se probudio, iznad sebe je vidio grede sive od dima. S jedne, uz sam zid, visjela je kita osušenog bosiljka. Prostorija je mirisala na stolisnik i gavez. Pokušao je ustati, ali jedva je odvojio glavu od jastuka.

— Probudio se…

— Ajme, bože, hvalim te… samo da je… biće sve dobro… samo kad se probudio.

Za stolom kraj ognjišta sjedile su Ana i Jula. Širom stola nalazile su se malene hrpice graha. Gnjaco je znao da je Jula gatala.

— Oćete vode, oče?

— Čaja, kakve vode, čaja mu daj… zato sam skuvala hajdučicu i gavez.

— Daj vode… mani me tvojih travetina.

— Dobro je, dobro. Čim on brunda.

Dok je ispijao vodu, Gnjaci se namrštilo čelo. Gutljaj mu je ostao stiješnjen u povrijeđenom jednjaku i tjerao ga na kašalj.

— Gdje je Ljudina?… Moramo se vratiti… nek ide…

— Smiri se otiša je s Petrom. Ima svog posla, kaže… malo je… čudan je on, ne voli da ga se hvali.

— S Petrom?! Petar je živ?!… Gdje je?

— Otiša po doktora s majkom.

— Čiji je onda ono…

Ana i Jula su istovremeno pomaknule pogled. Gnjaco nije želio izgovoriti pitanje do kraja. Biće vremena za te odgovore. Ne mora se još nositi s njima. Sad može ponovno usnuti.