Tragovi goveda | Mladen Blažević

POGODAK JE POGODAK

 

Kurta sutradan nije ispraćao Šuljovana. Imao je važnijeg posla. Miris srndaća širio se u blizini i budio u njemu nagone predaka. Izgled nije odgovarao njegovoj naravi. Čupav, s dlakama koje su mu djelomice skrivale oči, kratkim nogama i kitnjastim repom, više je podsjećao na mezimca gradske gospođe, nego na seoskog lutalicu, koji je za stalno mjesto boravka odabrao Šuljovanov kućerak. Jer, tako se i dogodilo. Petar ga je prije nekoliko godina, vraćajući se iz sela mokar od kiše, zatekao kako leži pred kućnim pragom. Malo češkanja po trbuhu i korica pogače umočena u ječmenu kašu bile su dovoljno da Kurta preuzme brigu o čuvanju njegovog skromnog gazdinstva. No, Kurta je bio podvojena ličnost. Od umiljatog psića, koji je u društvu Petra najveći dio svog vremena provodio na leđima, provocirajući češkanje trbuha, zbog najmanjeg mirisa pretvarao se u zvijer, koja bi režeći odjurila u nepoznatom smjeru. Danas ga je miris odveo na granicu njegovog teritorija. Malo je oklijevao, a zatim se uputio dalje za tragom. Izbio je na visoravan Gnjacinog voćnjaka, a miris je postajao sve intenzivniji. Odjednom je ispred sebe ugledao srndaća, koji se među redovima šljiva polako kretao pravo prema brkatom čovjeku zaleglom na klupu ispred daščare. Kurta se dao u trk glasno režeći, no, srndać je samo tresao s jednim preostalim rogom, polako hodajući naprijed.

Gnjaco se probudio i vidio srndaća koji se kretao prema njemu.

— Šta…

Brzo je ušutio, gledajući u životinje koje su mu se približavale. Jedna polako, nogu pred nogu, i druga za njom u jurećem trku. Pas ga je ubrzo sustigao i pokušao ugristi, no srndać se samo ritao i nastavljao hodati, kao da ima neodgodiv sastanak s Gnjacom u njegovoj kolibi.

— Pa ti si… slijep si ptico… ipak sam te… Mrš, bjež’ pseto!… Ipak sam te pogodio… pa si mi doša. Pa da. To sam čuo… kad ga drmneš među rogove zna oslijepiti.

Gnjaco je brzo dohvatio konopac i pažljivo ga privezao. Valjalo je biti oprezan. Ovakav bi ga mužjak u obrani mogao žestoko ozlijediti. No, čini se da je životinja gubitkom roga izgubila i svaku želju za borbom.

— Bogami ću imati o čemu pričati u gostioni kad im te dovedem… ha, jel ti čupavi? Ti si mi ga doveo. Natjera si ga na mene… a? Ajde… daću ti kožicu slanine.

Drugi dan, Ignjatija je za šankom pripovijedao svoju priču.

— Gledam ga ja kroz nišan… a ima jedno… a sigurno… preko sto pedeset metara. Nišanim u čelo, da padne na mjestu… mislim ono… da ne bježi… da ne đikam za njim. Ja opalim, a on ljuljne na pod… mislim se al’ sam ga… kad eto ti njega diže se i pobježe. Mislim se… nisam mogo promašiti, meni se mićo ruke ne tresu, al’ džabe… uteče. Iša ja zanjim, al’… jebi ga on uteka u Ćurdin grm. A znaš… njegov gaj… ko ga je kad čistio… to zaraslo. Nemoš mu ništa. Iša ja odspavat u svoju kolibu. Noć će jebi ga… smrza se. Prespavam noć. Radim ja sutra oko šljiva kad…

— Srndać!

Dudalo je prekinuo priču, na što su ga svi mrko pogledali.

— Ma ne… ogladnio sam. E sad kako sam nešto pregriza, tako mi se zadrijemalo. I… ja… jebi ga lega da se odmorim i zadrijemao. Sanjam ti ja kako se ljubim kad nešto vlažno… liže me nešto po licu. Otvorim oči ono srndać. Samo nema jedan rog. Ko da kaže: „Promašio si za palac. Malo sam razmišlja pa sam doša. Zaslužio si da me uloviš.“

— E jebi ga Gnjaco, sad si ga stvarno prećera.

Društvo za šankom se od srca smijalo zajedno s Gnjacom.

— Ja ti kažem. Zaviri iza u štalu ako ne vjeruješ. Zavezan srndać s jednim rogom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.