Tragovi goveda | Mladen Blažević

KIP S IMENOM

 

Milan je to jutro otišao rano, nakrcavši puna kola brašnom iz Gnjacina mlina.

— Vrag je izgleda jučer dobio brašno za dobru cijenu. Zna se cjenkati sa seljacima.

Gnjaco se smješkao gazdarici, mljackajući doručak.

— A ne ona trutina. Vani već prži a on pod ćebetom. Mislio sam da će biti čovjeka od njega kad se vratio… Presta piti. Smirio se… Ono kurac. Ne pije, al’ čita cio dan. A navečer… bulazni s onom dvojicom. Neće se pluga uvatiti, ne… lijeno ko kuga.

— Pusti ga bolje i to nego da pije.

— Pusti ga, pusti ga kurac… Istresću ga izgaća, sunce mu… Gle Milana… kakav je deran bio… Mislio sam nikad čovjeka od njega. A viš sad?… Sve stiže.

Nikola je na putu, tjerajući konje laganim kasom, sustigao kola ispred sebe. Bila su prekrcana brašnom i kobile su teško vukle uzbrdo. Srećom, bio je to zadnji uspon na putu do grada. Popeti se uz laganu, ali dugotrajnu uzbrdicu zahtijevalo je velik napor za konje i staloženost kočijaša. Posebno, ako se u kolima za njima prevozi četrdesetak vreća brašna. No, Gnjacine su kobile svakog dana dobivale porciju zobi.

Gnjaco je naša dobrog kupca. Nije ono on… valjda onaj njegov sin što se pojavio niotkud. Bogami ljuto tjera kobile. Evo… ne mogu ni ja brže, a prazan. I ova tri kipića. Zadnji sam se čas sjetio onog ćelavog s brkovima. Zašto ga je Moša sklonio u ormar? K’o da ga je htio sakriti. Pitaću ga kad se vratim. Gdje li se bio izgubio. Hm…a i malo mi previše šamara s onom jezičinom. Jebala ga politika! Valjda je pametan da ne lamata previše naglas o tome… reko sam mu ja. A šta vrijedi.

Nakon uzbrdice slijedila je nizbrdica i usporiti kola s brašnom da ne preteknu konje moglo se jedino zatezanjem kočnice. Kad su dvije kočije stigle pred grad, Milan je skrenuo prema stočnom sajmu. Ljudinu je to iznenadilo.

Pa kamo će s tim brašnom… šta ne ide u skladište do silosa?… Gnjaco mora po ugovoru. Koliko se borio za taj ugovor. Pazi, robne rezerve, piši za vojsku, cijena garantirana, al’ imaš obavezu u količini. A mali hoće… a ušićarit za svoj račun. Gnjaco bi ga satro da ga ulovi. A… šta me tiče… Nek’ ga Gnjaco sam ganja.

Nikola je obavio redovne poslove u gradu i otišao isporučiti drvene kipiće. Kupac je procjenjivao svaki posebno, kao da cijena nije uvijek bila ista. Kad je podigao ćelavu glavu s brčićima umotanu u staru košulju, lice kupca je postalo deset godina starije.

— Nikola, ti mene zajebavaš! Jel’ ti mene zajebavaš?

— Što je sad? Šta…

— Šta, šta je sad?!… Znaš ti čija je ovo glava? Makni to da ljudi ne vide! Slušaj… znam… vidim da ti ne znaš. Ko ti izrađuje te kipiće? Moraš mi reći!

— Šta je na kipiću… koji si se kurac uzbunio? Koga predstavlja?—

— Lenjin, budalo!

— To Lenjin?… Onaj Rus? Pa što… Prodaj ga u Rusiju.

— Koju Rusiju? Znaš šta je on?… Taj bi ovakve k’o ja i ti… objesio. Reci mi… ko ti izrađuje te kipove?

— E, pa da kupuješ ravno od njega.

— Ma kurac ću kupiti. Ići ću s dečkima da ga zatučem… Takve treba odma spriječiti. Ne vjeruju u boga ni vraga… Oćeš da nam Rusi ovdje dođu?!

— Ma koji Rusi?! Oćeš kup…

— Neću. Slušaj Nikola, reci mi ko je… znam gdje ti je pilana. Doći ćemo te potražiti. Pjevaćeš nam gdje je taj.

— Ma goni se u tri pičke… samo dođite… čekaću vas s puškom. Neš’ ti meni prijetiti.

Kobile su tek izbile na plato ispred jezerca kraj pilane, a Ljudina je već žestoko psovao.

— Mene si naša zajebati. Stari, glupan… ko ga jebe, a?! Munuću mu ga straga, a?! Za koga ja radim budalu od sebe?!

Mladić se smješkao, ne prekinuvši blanjanje dugačke daske.

— Što si ga uzeo, pa stavio sam ga u ormar.

— Što mi nisi rekao da je Lenjin?

— Da sam ti rekao, psovao bi kao što sad psuješ.

— Ma psova bi… psova bi, nego šta nego bi psova. Ko da ne možeš đeljat ko dosad… seljake, seljančice da ima čovjek šta gledati. El’ bolje gledati ženske sise, ili tvog Rusa?! Ne razumijem vas mlade, umjesto da lovite cure po sjenicima, vama je draže sjediti u gostioni i pričati pizdarije. Politika će ti doći glave, slušaj me što ti govorim.

Nikola se postupno ispuhavao. Rečenice su mu postajale tiše i nije više gledao u Mošu. Pogled mu je klizio po glatkoj površini jezerca za riječnim paucima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.