Tragovi goveda | Mladen Blažević

MOMAK IZ GRADA

 

— Ipak je otišao — Ljudina je to rekao pastrvama koje su povremeno narušavale površinu vode u jezercu, pa je njegov odraz treperio u ritmu širenja valova.

Razočarano se popeo na kola i odlučio vratiti u selo i napiti. Nije imao volju za radom, a za veći dio poslova trebao mu je pomoćnik.

— Tebe se rijetko ovdje viđa… a?… Nije ni podne, a ti u gostioni — Stršen je htio naglasiti nešto čega su svi bili svjesni.

— Donesi rakiju Gnjaco! Cijelu bocu — Ljudina je sjedao za stol u kutu, na stolicu izlizanu od Zabadalove stražnjice.

Kao i obično, glasno je pozdravio gostionicu, ne rekavši više ni riječ, kao da ne primjećuje društvo za šankom. Osim Stršena, bilo je tamo probrano društvo. Prikolica, Kovač i Šinjo u smeđem odijelu, što je značilo da je srijeda.

Nikola je ulio nekoliko čašica u sebe, zabacujući glavu kao da zamahuje sjekirom. Privukle su mu pogled krepane muhe na prozorskoj dasci, ali misli su mu odlutale do krojačke radnje u velikom gradu, za koju je nedavno saznao da je vlasništvo Mošinog strica. Moša roditelje nije imao. Umrli su jedno za drugim dok je još bio dijete. Očevu trgovinu i uhodani posao, naslijedio je stariji stric, a mlađi je u nasljedstvo dobio Mošu. Bilo je to uglavnom sve što je o njemu uspio saznati. Nije znao zašto ga taj mladić toliko zanima i zašto se trudio da o njemu sazna nešto više. Vjerojatno je to bio strah da mu se odlaskom ne izgubi svaki trag. Zamišljao je, profinjenu stariju gospođu kako starom krojaču donosi ručak. Nutka Mošu vrućim kolačima oprezno zapitkujući gdje je i kako proveo protekle godine.

— O, evo nam mladoženje — U gostionicu je ulazio Milivoj nespretno zalupivši vratima. Teško je kontrolirao svoju snagu. Mnogi su se dobro sjećali njegovog stiska ruke, a poneki i pesnice.

— A jel’? Za koga se mali ženi? — Stršen se pravio da ne zna. Bila je to uobičajena taktika, koja mu je davala vremena smisliti kako podbosti onoga koga je namjerio.

— Pa za Branku.

— Onu malu šepavu? — Stršen je hodao po klimavoj gredi nad potokom.

Milivoj je šutio. Samo je skupljao mrvice pure u svom desnom džepu i jednu po jednu bacao na pod. U dobar trenutak ponovno su udarila vrata.

— Dobar dan! — U gostionicu je ušao Moša. Nosio je u ruci novine.

— Je li slobodno? — Prišao je stolu u kutu gdje je sjedio Nikola.

— Ovo je moj novi pomoćnik.

Nikola je ustao i pokazao rukom prema mladiću s druge strane stola. U toj rečenici su se za prevlast otimali zadovoljstvo što nije otišao, strah od njegovog odlaska i ponos kakav otac osjeća kad predstavlja svog sina. Društvo za šankom nije pokazalo previše interesa za pridošlicu. Ili su dobro glumili. Novo lice u selu uvijek je bilo osvježenje za dosadnu svakodnevicu. Mladić je već čitao novine.

— Đe si ga naša?

Dudalo se okrenuo prema dvojici u kutu. Obraćao se Nikoli s interesom koji bi posvetio saznavanju istine o podrijetlu novo kupljene kobile.

— U gradu… bi… neki dan sam bio.

Mjesto zadovoljstva i ponosa, zauzela je nelagoda i Ljudina je opet povraćao riječi, kao i svaki put kad bi lagao.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.