Tragovi goveda | Mladen Blažević

LUD AL’ PAMETAN

 

Stršen je živio preko Radonje na drugoj strani doline. Bio mu je to nadimak, a malo ko mu je i znao pravo ime. Razumio se u sve i o svemu imao svoje mišljenje. Tamo gdje se nešto radi, tamo je Stršen.

— Što ćeš s tim Gnjaco?… Ja bi to polio petrolejom pa zapalio. A… kad već radiš… to ti se… ne radi se to tako… to uzmeš za drugu stranu…taj ti je dio za baciti…drugi… taj okreni.

— Stršene…makni se od mene ubiću te ki zeca.

Mnogi su se, kad bi nešto radili, od Stršena skrivali u dvorištu ne bi li izbjegli njegova zlobna dobacivanja i savjete od kojih čekić jače udara po čavlu.

Dok bi Stršen bio zauzet, dostojno su ga znali zamijeniti Šunjac, Dudalo, ili Malobaba. Zatim, Prikolica. Čovjek koji je teško susprezao i nevješto prikrivao zvuk svog prdca udarcem šake o stol. Događalo se da Prikolica, ničim izazvan, kaže potpuno nezanimljivu rečenicu:

— Jebate, sutra moram ustožiti sijeno ∞ udari šakom o stol i onda prdne, kao da tu svoju rečenicu udarcem nije dovoljno naglasio.

Osim nabrojene petorice bilo je onih kojima nisi znao ime, nadimak, ili ih čak nikad nisi vidio. Samo bi se odnekud pojavili i s dozom sprdnje i pokroviteljstva zapitali: „Oće l’ majstore?“ I potpuno je bilo svejedno da li ćeš reći: „Ide ko podmazano“, ili „ko da bi mokru mačku palio“. Uvijek te čekalo pametovanje. Iznimka je bio starac prezimenom Zabadalo. On je rijetko govorio, a to što bi rekao, zvučalo bi poput soli u kaši. Večeri je davao okus. Jednom je, u Gnjacinoj gostionici, svima presolio.

— Čeka nas rat ljudi. Veselite se dok možete.

Do tad razuzdana galama u gostionici, rasplinula se kao Prikoličin prdac i zavladao je tajac. Zabadalo je rijetko govorio i svaka njegova riječ imala je sto kilograma. Istresao je u sebe rakiju i izašao iz gostionice. Samo je Dudalo, otpuhnuvši smrdljivi dim iz svoje lule, rekao:

— Vidi ga! Lud čovjek… al’ pametan.

Mladi Šuljovan i Zabadalo su u mnogočemu bili slični. Obojica su govorili rijetko i kratko. Sa svrhom i razlogom. Zabadalove rečenice su zatvarale razgovor, a Petrove otvarale pitanjem. I nije Petar sudjelovao u razgovoru, zašutio je čim bi dobio odgovor. Bio je jezgrovit i kad se obratio jedinoj osobi u selu koja je pružala ljubav za novac.

— Bil’ dala…? Tu je vreća brašna i dvije kutije cigareta.

Zvali su je Bosa, od Bosiljka. Živjela je sama nedaleko Gnjacine gostionice i imala od Petra dva puta više godina. Osim novca primala je i druga dobra i obično pristajala i na manje. Neki su pripiti veseljaci na povratku iz gostionice znali dobivati Bosine usluge i za puko obećanje, no, Bosa se očito htjela još malo igrati s mladićevom hrabrošću.

— A za koga to pitaš?

— Za sebe. Za koga bi? — prstima je u džepu oblikovao kruh u kuglicu.

Čuo je od Gnjacinih sinova, koji su je posjetili još prije dvije godine:

— Nisi muško dok ne probaš.

A svakim je danom to sve više i osjećao. Bosa je naravno pristala. Petar je bio mlad i zgodan, a i dobila je više nego inače. Na rastanku mu je rekla:

— Šuljovane moj… drugi put nemoj nositi brašno. Donesi cigarete… četri kutije.

Idući put Petar nije došao. Smatrao je da je drljanje Bose, kako su to nazivali Milan i Josip, precijenjeno zadovoljstvo.

Negdje u zapećku svog mozga slutio je da s Bosom nije mogao otkriti njegovu pravu vrijednost. Kad je Bosa jednom od svojih redovnijih mušterija prepričavala njegov izravan nastup, ovaj je samo rekao:

— Lud… al’ pametan.