Tragovi goveda | Mladen Blažević

MOJ ČOVJEK

 

— Ovog ćelavog sam negdje vidio.

Ljudina je gledao u mali kipić ćelavca s brčićima i kozjom bradom koji je držao stražu kraj ulaza u vodenicu.

— Ubio me bog, ako ga nisam negdje vidio… u gradu il’…

Moša ga nije čuo. Rezao je daske na gateru, pazeći da sačuva svoje duge prste.

— Ovaj što si ga ćelavog napravio… ovaj… je neki iz grada? Negdje sam ga vidio.

— I ja sam nekoga vidio u gradu.

— Koga?

— Trećeg. Preživjelog od trojice.

— Koje trojice?

Znao je. Pitao je da bi si dao vremena. Trojica kaderaša. Nadao se da će to zaboraviti.

— Ulazio je u žandarmeriju. Imao je uniformu. Žandarsku. I neke čvarke na ramenima.

— Jesi siguran… jel’ te vidio?

— Nije.

— Ja ga ne bi prepozna… Zato se onih konjskih gubica sjećam… One dvojice što sam ih rikno… Dolaze mi po noći, mater im jebem!…

— I šta sad?

— Ništa.

— Šta ako dođe?

— Ne znam.

— Ne znam ni ja.

Ljudina je svoje „ne znam“ uputio pastrvama, kao da ih je želio nahraniti. Znao je da nešto mora učiniti. Bez žurbe. Bez gluposti. Ali, nešto mora.

Za početak saznati ko je… što je… koji je čin. E… imam ja čovjeka. Znam koga pitati.

Sutra je u gradu bio vrlo rano. Krenuo je dok su pijevci krijeste držali pod krilom. Noćas nije mogao zaspati. Volio je probleme rješavati dok se još dime. Znao je da je važno s rješavanjem krenuti ujutro. Da imaš dan pred sobom. I radiš polako. Uklanjaš dio po dio. Kad nešto radiš popodne, brzaš pa griješiš. Posjetio je svog čovjeka, digavši ga iz kreveta. Zatim je otišao obaviti svoje redovne poslove. Nabavka namirnica. Ipak je bilo jeftinije nego kod Gnjace. Dogovor s otkupljivačima drvne građe. Redovni pečat od šumarskog ureda.

U jeb… zaboravio onog ćelavca s brkovima… da nešto danas i zaradim.

Nešto poslije dvanaest našao se sa svojim čovjekom. Pijevci su ponovno gurnuli krijestu pod krilo kad je Ljudina otvorio vrata gostionice.

— Ljudina ostavi otvoreno! Osušiću se k’o šunka od tog dima.

Šunjac je, otkad se razbolio na pluća rjeđe dolazio u gostionicu. A kad bi došao, onako šunjajući se, smetao ga je dim, iako je nekad i sam pušio.

— Dudalo ugasi taj svoj smrad… il’ kupi pravi duvan. Evo tu ti je Šuljo… nek ti proda.

— Ako ti se ne sviđa moj duvan izađi van… diši na zimi. Zatvori ta vrata, Nikola.

Ljudina je odlučio vrata ostaviti poluotvorena i sjeo kraj Moše u kutu.

— Čovjek je komandir žandarmerijske postaje.

Obrve su mu stajale kao dva gavranova pera koja rastu između očiju, svaka na svoju stranu.

— Kako si saznao?

— Imam svog čovjeka.

— Pa kako je postao?… Lopov i ubojica.

— Jebi ga sinko. Kad se u ratu mijenja vlast, dograbi se ko stigne… najluđi i najglasniji… Al’ ovdje je išlo malo drugačije… Tutno zlato nekom svom rođaku… potpukovniku… predsjednik… nešto… za gradske poslove. Ima papire da je bio čvarak u ratu… A bio smrdljivac i lopov.

— I što sad?

— Ništa. Vidjećemo. Čekati… Nije ni njemu svejedno. Moj čovjek će mi javiti ako poduzme nešto.

— Ko je taj tvoj?

— Jedan. Čovjek za sve vlasti. One se mijenjaju, a on… taj ostaje.

— Šta je on… čim si ga zadužio?

— Ispričaću ti… jednom.