Tragovi goveda | Mladen Blažević

DOKONI UMIROVLJENIK

 

Žandar Kovač je dočekao dan svoje mirovine. Ništa mu se zbog tog u životu nije promijenilo. Vrijeme je i dalje provodio u Gnjacinoj gostionici obučen u žandarsku uniformu. Jedina promjena u ponašanju bila je sve učestalija želja za dokazivanjem svoje muškosti. Nije više otkopčavao hlače samo pred muškarcima. Kao policajac poznavao je stanje na terenu i vrlo dobro znao koje seljanke starije dobi žive same. Nakon zagrijavanja za šankom često bi ih obilazio kucajući na vrata s hlačama do koljena. Neke od njih bi ga nakon otvaranja vrata možda i pozvale da uđe, ali on bi se nakon njihovog iznenađenja i osupnutosti samo cerekao i produžio dalje.

— Esi vid’la kad tako rudo… A?… he, he.

No, ubrzo se za njegove večernje posjete pročulo u gostionici. Dudalo ga je uhvatio na djelu. Kako je umirovljenog žandara većina baba ubrzo prozrela i prestala otvarati vrata, bez da proviri kroz prozor, Kovač se počeo domišljati različitim načinima kako ih nasamariti. Tako se staroj Jeli, zavukao u sjenik. Jedna od dasaka na stranici sjenika okrenutoj dvorištu bila je šuplja uslijed sušenja i ispadanja čvora. Promjer rupe bio je dovoljan da umirovljeni policajac kroz nju proturi svoje spolovilo. Prilagodio je visinu vrećom komušine pod nogama i stajanjem na prstima i stao dozivati:

— Oooj, bako… ooj bako, pomozi!…Jadan li sam, bako… pomozi!

Jela je najprije provirila kroz prozor, pa kroz vrata. Nije bilo nikoga. Dozivanje je dopiralo iz sjenika. No, kroz vrata je provirila još jedna glava. Bio je to Dudalo. Kad su prišli sjeniku Kovač je nastavio svoje vapaje misleći da se približila samo Jela:

— Pomozi bako… sam sam jadan i gladan… daj da uđem kod tebe da se malo ugrijem.

— Kovač!… Ajme, kakva budaletina… Ha,ha… bezobrazan si kol’ko si težak.

Dudalo je prepoznao žandarov glas. I žandar je prepoznao Dudalov. Istrčao je na drugu stranu sjenika ne stigavši ni pospremiti u hlače ono što je trenutak prije besramno pokazivao. Za sobom je čuo samo podsmješljive Dudalove uzvike.

Kad je sutra za šankom Dudalo prepričavao ovaj događaj, Stršen ga je opravdano zapitao:

— A šta si ti radio kod Jele?

— Ma… zamolila me… pa sam… cijepa sam drva.

— Cijepa si kurac, ne cijepaš ni kod kuće… nego tvoja Marica.

— Prazniš pušku sa starom Jelom?… Pa đe s Jelom?

Društvo je odjednom manje zanimao Kovač.

— Ja bi prije tvoju Maricu nego Jelu… tri puta.

Vidjevši da je svaka obrana uzaludna, Dudalo je otpuhnuo smrdljivi dim iz svoje lule i razvukao lice u osmijeh.

— A jebi ga… iz tuđeg je voćnjaka jabuka uvijek ukusnija… bila ona crvljiva i smežurana.