Tragovi goveda | Mladen Blažević

NI ČAŠU, A UPIŠAN

Šuljovan je sve više vremena provodio u gostionici, a sve manje u stražnjoj prostoriji za starim pisaćim stolom. U razgovoru s Gnjacom je šutio o Ani, nadajući se da će se njegovi problemi sami riješiti. Gnjaco je imao još manje želje da pokrene tu priču. Dovoljno mu je bilo Julino zvocanje i njen prezrivi pogled. Mrzio je Aninu šutnju kad uđe u kuhinju i bezvoljan gazdaričin smiješak, kad bi pokazao malo želje. Mrzio je i Šuljovanovo odrješito stresanje rakije. Nije mu pristajalo. Opet je najviše vremena provodio u svom uzornom šljiviku.

Dani su postajali kraći i šljivik je počeo poprimati plavkastu boju. Gnjaco je redovno, u predvečerje nakon obavljenog posla, dolazio provjeriti sladi li se neko njegovim plodovima. Tu je večer primijetio svjetlo iz Šuljovanove kuće. Rosa mu je kroz rupu na čizmi močila prste no nije za to ni malo mario. Otvorio je vrata bez kucanja. Pas je glasnim lavežom najavio njegov dolazak. Šuljovan je ležao na podu kraj starog vojničkog kreveta i prevrnute boce, u lokvi vina i mokraće. Hrkao je s naporom pri tom mršteći lice, kao da to inače ne radi, pa sad nenavikao mora obaviti težak posao.

— ‘Ajde! Diž’ se! — Gurnuo ga je nekoliko puta nogom.— Ti bi moju Anu za ženu… sroljo obični.

Prvo što je Petar vidio bila je rupa na Gnjacinoj čizmi. Pokušavao se prisjetiti zašto leži na podu ali nije uspijevao. Gnjaco je sjeo za stol i počeo motati duvan.

— Što radiš od sebe sunce ti jebem usrano?

Petar se usporeno digao i sjeo na suprotnu stranu stola. Osjećao se popišano. Velika vlažna mrlja duž cijele lijeve nogavice, kao i neugodan osjećaj zbog dodira hlača s kožom, samo je pojačavala taj osjećaj.

— Napio sam se.

— Da si jednom… mjesec dana si pijan… ti bi da ti dam Anu… ti bi Anu sunce ti…

Petar je usne razvukao u jedva vidljivi smiješak primijećen s druge strane stola.

— Što se sad smiješ sunce ti jebem?

Prestao je osjećati vlagu na lijevom bedru. Navikao se i na neugodan miris. Možda ga je nadvladao miris tek zapaljenog duvana. Osjećao je da Gnjaco nije slučajno navratio.

— Vi ipak još niste odlučili… daćete mi je.

Mladić ga je gledao pravo u oči.

— Nadaj se.

Gnjaco je vješto sakrio pogled u oblacima dima. Bio mu je neophodan taj predah. Nije više bio siguran ni u što. Umjesto mladića on se osjećao upišano. Tako se znao osjećati jedino kad bi ga Jula htjela uvjeriti u neku svoju istinu.

Nadaj se. Kakav je to odgovor? Umjesto da dječarca šlisne onom svojom šaketinom.

Nije mogao objasniti zašto nije pronalazio prave riječi.

Pa ja sam njega zateko kako hrče u mokraći.

Umjesto toga naglo je ustao odgurnuvši stolicu. Otišao je bez pozdrava. Petar je još dugo ostao sjediti. Pogledom je pratio noćnog leptira u sudaranju s petrolejkom, no nije se smješkao njemu.