Tragovi goveda | Mladen Blažević

LOVAC

 

Jednu je večer Ljudina u gostionicu ušao vidno uzrujan. Primijetili su to svi. Čak i Zabadalo, koji je protivno svom prezimenu uvijek gledao svoja posla.

— Što se tebi dogodilo prijatelju? — Dudalo je želio zvučati prijateljski.

Još uvijek se potajno nadao uhljebljenju svog nećaka u pilanu.

— Gazda imaš li gaze i zavoja? — Ljudina se, kao uvijek, pravio da nije čuo.

— Jes’ ranjen? Što ćet’ zavoji? — Dudalo nije odustajao.

— Daj i litru rakije Gnjaco… Jednu za van… jednu odma natoči — Dudalo, večeras za njega nije postojao.

Trgnuo je dvije čašice, platio, stavio boce i zavoje pod mišku i krenuo prema izlazu. Na vratima se okrenuo.

— Idem u lov… pa ako se, ne daj bože… je li… štogod desi.

Potom je odmaglio, ne sačekavši reakciju. A, reakcija je bila opća zabrinutost i tišina. Prvi ju je prekinuo Zabadalo.

— Već si ti nekog ulovio.

— Idi za njim. Dobro stari govori… Treba ga pratiti… ko zna što je napravio? — Dudalo nije mogao prikriti znatiželju, gurkajući žandara Kovača laktom.

— Iss! A, što bi mu ja?… Čovjek ide u lov.

Žandar se pravio da tu ne primjećuje ništa sumnjivo.

Na stolu je bila tek načeta boca vina, a večeras se dogovorio i s Bosom. Samo mu je nedostajalo bazanje po šumi.

— Što ti kažeš, Gnjaco? — Gnjaco je večeras bio gostioničar, a dobar gostioničar je dobar sa žandarima i s lopovima. I jedni i drugi su u njegovoj gostionici plaćali piće.

Ljudina je znao da mu priča nije uvjerljiva, ali bio je jedan od onih što ne znaju lagati. Kad bi to ipak činio, riječi su mu izlazile iz usta kao da ih povraća. Kao da je želio što prije obaviti tu muku, kako bi mu bilo bolje. Imao je trenutno važnijih briga. Zavolio je onog mladića. Šuti i radi sve što mu kaže.

Nespretan, ali trudi se… I zna đeljat… majku mu njegovu… ima zlatne ruke. Ja u kolibu, a ono… mali u krvi na podu. Odmah mi sumnjivo… Nikuda Nikola bez puške! Dobro sam sastavio onu dvojicu. Snašo se. Onaj me skoro… tane kraj uha. Rascopala mu se glava kad sam ga… Mučno u pičku… jebi ga… poludio sam… sastavio bi ja i trećeg… uteče mater mu jebem. Čudo da je mali preživio, al’… neće dugo bojim se.

Stigao je do pilane, okrenuo se da provjeri nije li ga netko pratio i ušao u kolibu. Brzo je premotao ranu, dobro je prije zalivši rakijom. Mladić nije bio pri svijesti i na rakiju je reagirao besmislenim rečenicama.

— ‘Ajde, ‘ajde, ne viči, biće dobro… Još će tebe stari Nidžo izvući.

Odlučio je zakopati onu dvojicu s druge strane ustave, na obronku brežuljka. Bilo je u blizini dosta suhog lišća, za prekrivanje tragova svježeg kopanja. Izbjegavao je pogled na razmrskanu glavu koja je potiljkom poskakivala udarajući u suhe grane. Nije ih bilo lako odvući. Dvojica brkajlija su, onako opušteni, težili kao omanji junci.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.